Bobotovo groblje

Divlja muzika jesenjih vjetrova svirala je kroz sanjivo drveće pod Malim i Velikim Ćurilom. Uvlačila se u kosti, korijenje i zemlju i pjevušila o povratku dugih noći. Ljeto je sahranjeno u Bobotovom groblju, govor mu drži rana jesen i tuži o dolasku zime, koja će opet ogoljeti Goliju. No, ne može jesen prepasti gorštaka, niti zima može sledit' čapru Golijana!

Prostranu modro-zelenu dolinu u Bobotovim Lukama izrezao je nekadašnji potok. Po njoj bjehu  prosuti bijeli oblačići na četiri crne noge koji pasući, kao da lagano plovijahu, ko malene lađe. Čaktari su zvonili svoju poznatu melodiju, dok je vjetar zviždao, kao veseli čoban i sve bješe životno, iako se zvalo groblje. Zapitasmo se ko je bio taj Bobot? Odgovor ne nađosmo u selu, pa smo same u našoj mašti stvorile priču o jednom izboranom starcu Bobotu, koji je planinario kroz Drobnjake sve dok ga nije zabolio kuk, prešao preko Pive i odmarao se negdje u hladovini Bobotovog duda, da bi stigavši u Goliju, iznemogao i bolestan, dušu ispustio na Botovom groblju. 

Milivoja Tepavčevića zatekosmo kako grabulja opalo lišće. Nazvasmo mu dobar dan, a vedri Mićo odmah baci grabulje i pođe sa nama da nam pokaže sve znamenitosti sela. Prođosmo kraj jednog od brojnih izvora u ovom kraju zvanog česma, pa sve do  raskrsnice na kojoj su ležali stećci. Milivoje nam reče da ih ima puno u selu i da ih je narod vezivao za razne legende. Jedna kaže da su se tu svatovi pobili oko đevojke i poubijali, dok istorija govori da datiraju iz srednjeg vijeka. Bilo kako bilo, ima ih dosta, pa zato se možda i naziva groblje. Milivoje nam ispriča kako mu se često desi, kada ode neđe sa strane, da ga pitaju odakle je. ,,Ja im onda rečem da sam ja iz groblja.“ Oni me čudno pogledaju, vrte glavom, pa mi vele: „More li biti da je živ čo'jek iz groblja?“

Điru se kroz selo pridruži i mlađani Ljubo Tepavčević sa svojim malim crno-bijelim psom, koji bezopasno pokazivaše zube kada mu se obratiš, ali vjerno mahaše repićem i trčkaraše za nama. Kozja blatnjava staza u kojoj su se urezali brojni tragovi papaka, dovede nas do fascinatne jame-mlinice. Naime, s jeseni i proljeća, kada zatutnje kiše, voda navire iz jame i oko jame. Mudri Golijani nađoše načina da je iskoriste za mljevenje žita, tako što gornji otvor zatvoriše, pa napraviše kaptažu vode, na glavni ulaz u jamu staviše žrvanj za žito i sa dva kanala usmjeriše vodu na njega. Ovaj nesvakidašnji mlin je znao samljeti i do 100 kg žita za sat vremena. Mlinica pamti mnoge mlinare, koji su jedva glavu spašavali kada je voda bez najave navirala. U njoj se mljelo žito, koje su dogonili iz  Gacka i iz pola nekadašnje Golijske opštine. Usta mlinice danas zjape prazna, a nekada su mnoga usta, zahvaljući njoj, bila sita. 

Put nas dovede u kuću nastavnika Tepavčeva, čiji sin Aleksandar izrađuje zadivljujuće predmete od drveta. Njihov dom je ukrašen drvenim ikonama mnogih svetaca, guslama rađenim u duborezu, okićenih raznoraznim detaljima u vidu konja, cvijeća, krstova, ali i slikama ovog svestranog umjetnika. Vješti drvodjelja  pokaza nam sve fine primjerke koje je uradio, što od kamena što od drveta, dok nas je njegova mati nudila tek ispečenom picom, a njegov tata nas nauči da je kroz Bobotovo groblje prolazila rimska cesta i besjediše o stećcima za koje neko kaže da su grčki, neko ilirski, dok treći tvrde da su bogumilski. Nego ni mi ne dođosmo nespremne, pa im rekosmo kako smo naišli u nekim spisima podatak da je u jesen 1875.godine u toku Nevesinjske puške, odred Golijana i Pivljana, dočekao Dedagu Čengića na Bobotovom groblju pod Orlinom. Tu su ga smrtno ranili i od tih rana je umro nakon mjesec dana. Pozdravismo ovu otmenu porodicu, koja živi na selu uz obilje knjiga, kompjutera i bavi se kreativnim radom.

Zaputismo se da pronađemo ostatke nekadašnje kapetanije. Za vrijeme stare Crne Gore, ovdje se nalazilo sjedište kapetanskog suda sve dok 1914. godine, kada su Austro-Ugari spalili zgradu. Nadomak nje, prostire se velelepni manastr Svetoga Save. Odlučismo se da pobjegnemo u njega od hladoće,a i da ga obidjemo. Božanski doživljaj doživjesmo kada se zagledasmo u tavanicu koju su krasila dva ogromna kristalna lustera, a sa koje su nas gledale oči mnogobrojnih svetaca dok napolju gudijahu golijski vjetrovi i kao da pojahu njihove molitve. U porti manastira  prostire se jednoobrazno groblje u kojem leže kosti mnogih Davidovića, Gajovića, Tepavčevića i Đuričića.  

Ovo malo seoce još uvijek bitiše na samoj granici, koju krase grupice kućeraka, rasute po glavicama,  modro-zelena dolina i velelepni manastir u sredini. Ostali su samo hrabri da se sa zagrijanim ognjištima bore protiv surovih golijskih zima,da kao stećci prkose vremenu i promjenama koje ono nosi i svjedoče o jednom groblju u kojem žive živi ljudi.

Negdje na putu do njega pročitasmo natpis koji kaže :,,Putniče, ako ti se negdje u dalekom svijetu ugase svijetla zavičaja, znaj da nikad nećeš progledati...''