Broćanac Grahovski

Jednoga toplog zimskog dana, uskočismo u selo prostrto između pruge i druma, između Grahova i Banjana, između sjećanja i zaborava... 

Vozovi su odavno utihnuli, dok sivom crtom  druma, razvučenom između škole i crkve, nekuda jure autobomili, ali niko da zastane, niko da navrati...

Broćilo se selo što su torovi oburdani, međe zarasle, livade vraćene kršu.. Broćilo se jer je danas više onih koju dubok sanak snivaju u naručju crkve svetog apostola Luke, nego li onih koji zamahuju kosijerem i pletu priglavke negdje u kršima između Kešeljeve Gradine i Vjetrenog brda. Broćilo se toliko da se crvenilo kao nekadašnje uskršnje jaje koje je nečija baka farbala biljkom broć po kojoj ovo selo dobi ime.

Da se ne bi i na nas broćilo, mi zastasmo na tom putu između škole i crkve i hitro pojurismo da ne zakasnimo na čas u maloj školi u kojoj uči samo jedan đak. Stidljivi sedmogodišnjak, Miljan Janičić, bješe se sakrio iza table kada ču nepoznate glasove u razgovoru sa učiteljicom Marom Draganić. U prijatnoj, furunom zagrijanoj učionici seoske škole, na čijim prozorima još uvijek  stoje novogodišnji ukrasi, Miljan, jedini đak iz sela, dobija svu pažnju učiteljice. Potrajalo je dok se stidljivko izvukao iz svog skrovišta na nagovor učiteljice. Miljan nema drugara iz klupe,nema protivnika da zaigra sa njim fudbal na goliće na obližnjoj livadi, nema od koga da prepiše zadatak, niti koga da čupa za kikice. Računaljka, karta, veliki lenjiri, dvije klupe,brojne lektire i učiteljičina ljubav su samo njegove. Dogodine će u školu dolaziti sa svojim mlađim bratom, pa će biti veselije i toplije mnogo više nego što furunica može da zagrije.

Pođoše učiteljica i Miljan svojim kućama, a mi pretrčasmo asfalt do crkve i groblja čija se starost može samo otprilike naslutiti jer su u njemu okupljeni srednjovjekovni stećci, umjetnički ukrašeni kameni spomenici i crni mermerni moderni spomenici. Na vrhu prave nekropole stećaka uzvišeno stoje dva velelepna, kojima vjekovi nisu uspjeli izbrisati šare i reljefe, ni jednog ratnika sa mačem i štitom, stoljećima jednako spremnog na borbu i odbranu. U groblju druguju u smrti, kao što su za života, Janičići, Dakovići, Kandići i Draganići. Ako nije neki rat ili nesrećan slučaj umiješao prste, na ovome krševitom tlu i oštrom vazduhu živjeli su vrlo dugovječni ljudi. Među mnogim imenima i titulama, ratnim i mirnodopskim, pažnju nam privuče spomenik na kojem su, između ostalih, bila uklesana imena Draga R. Janičića, perjanika knjaza Danila i sina mu Gavrila, perjanika kralja Nikole. U blizini, poslednje odmorište našao je i Jovan John Janičić, koji je vojevao u Koreji na strani Amerike, a starost i smrt dočekao u Broćancu.

Skoro stogodišnja crkva, čiju bjelinu razbijaju žuta, teška drvena vrata, oživljena stilizovanim krstovima, majčinski nadgleda groblje i novi crkveno – narodni dom. Nada se da će jednog dana iz njega začuti ne samo plač nad umrlima, već i svadbenu pjesmu.

Zubato sunce i mrki oblaci pratili su nam korake dok stupasmo ka kući braće Svetozara i Milorada Janičića. Naiđosmo usput na još jednu grupu stećaka, na napuštene kuće i štale, od kojih pojedine neko obilazi i brižljivo čuva, ali ni u njima niko zimu ne dočekuje. U kući Janičića, u zaseoku Ošlji do, odmah se razvezla priča sa Miloradom i Svetozarom, nastavnikom fizike i biologije na Vilusima. Rekoše nam da se o njihovom selu još daleke sedamdeset i neke snimala tv emisija u kojoj su ga nazvali "selo staraca", što je zaista dugo godina i bilo. Mladi su otišli na škole ili u potragu za boljim životom, a stari ostali da broje decenije na kamenu Broćanskom. Od tada umrlo je oko 120  žitelja samo u njihovom zaseoku, a niko se nije vratio na selo. Zato sada, u od oko četrdesetak domova, stalno se živi samo u dvadesetak, a i tu jedno ili dva čeljadeta. Rekoše nam da je školska zgrada podignuta 1953.godine i da je jedno desetak godina bila zasebna škola pod imenom ,,Milan Janičić", a onda je postala istureno odjeljenje viluške škole.

Odvede nas priča do bitke na Grahovcu poslije koje je dio sela pripao Crnoj Gori, pa do bitke na Vučjem dolu kada joj se i ostatak prisajedinio. Pomenu se težački život kada se oralo drvenim plugovima, ručno kosilo, brao se list, što je bio toliko opasan posao da se jedan seljanin,kažu, uvijek pozdravljao sa familijom prije nego je pošao u branje lista.

Nego, ma koliko da se radilo narod se i zabavljao. Okupljali su se ljudi iz zaseoka, a i iz ostatka sela, na seoske igranke i sijela u njihovu staru kuću koja broji 300 godinica. U njoj se živjelo sve do 2004.godine, kada je umrla baba Joka u 110-oj godini. Povedoše nas da vidimo tu kuću, nalik na kule iz epskih pjesama, koja se impozantno nadnijela nad zaseokom, ali kojoj se iz blizine u moćnim zidovima vide rane koje su joj nanijele godine i zemljotres.

Pođosmo dalje kroz selo dobrim putem krčanikom. Pejzaž krševit, kamenit, ukrašen niskim cerovima kojima zima ne skide kafene krune jesenjeg lišća. Crveni crijep krovova utapao se u okolinu kao da su kuće građene tako kako ne bi ugrozile raspored koji je selu priroda namijenila. Pogdjekoji kaćun prošarao je livade, nagovještavajući ne tako daleko proljeće, kada će trava zagrliti kamen, a cerovi dobiti bogatu krošnju umjesto jesenje krune.

Tišinu sela razbi zvuk čaktara tek kada dospjesmo u banjski dio Broćanca ili kako kažu seljani Gornji Broćanac. Granica između Gornjeg i Donjeg sela povučena je još 1859.god.  čime je ovaj dio sela pripao mjesnoj zajednici Petrovići. Vrijedna porodica Sima Baćovića, koja drži svu silu stoke, sjati se oko nas, više nego voljni da ugoste neznane goste, ali mi poželjesmo da nam umjesto toga pokažu njihov kutak sela. Razigra se oko nas veliki, lijepi konj zelenko i umače brzo nevoljan za slikavanje. Rekoše nam da nema više nijedan konj u tom dijelu sela, pa je prisiljen da se druži sa rođakovim magarcem. Senka Baćović nam reče : „Možete misliti kako je selo,kad se konj i magarac druže.“

Povedoše nas domaćica Senka i sin joj Sava da obiđemo višestoljećne kuće koje prikupljahu poslednje zrake sunca da sačuvaju toplotu dok neko ne zaždije vatru u njima. Među njima se ističe visinom i krovom prekrivenim kamenim pločama čardak čuvenog banjskog vojvode Sima Baćovića, izgrađen daleke 1862.godine. Zimuje samo njena porodica, đever i jedan rođak. Ostali dolaze povremeno, ali samo ljeti selo zaista oživi kada se u njemu iskupe brojni Baćovići i Lučići.

Mrki oblaci nadvladaše zimsko sunce i navukoše tminu, najavjujući kišu. Broćilo se nebo nad Broćancem i razvlačilo tamne zastore iznad Kešeljeve Gradine i Vjetrenog brda. Otišli smo iz njega drumom,pored pruge sjećanja kraj stanice nezaborava.