Cerovo

 

   ,,Pozivam vas na gozbu sirotinjo moja jadna, poslednji put.

     Poslednji put, kad o vama više zapjevati neću.

    Svi, imenovati vas ne treba kad znate koji ste i kako ste proveli vijek u kršu,

    U namračenu jutru, u namračenu večer,

    Crn, bio je crni vama vijek ... ''

Ovako je pješivački krš opisao svojim perom, poznati pjesnik Mirko Banjević, rođen u selu Cerovo, u zaseoku Paprati.

Mitologija biljci paprati, po kojoj ovaj zaseok dobi ime, pridava magijsko dejstvo, pa možda nije ni čudo što se u Papratima rodio  pjesnik, koji je pisao magične stihove. Tu magija ne prestaje jer je Mirko možda i bio predodređen da postane poeta samim tim što je rođen u kuli, koja je takođe volšebna.

Tomaševa kula jedna je od najstarijih sačuvanih kuća- kula u Crnoj Gori. Ova stamena  građevina stara nekoliko vjekova u svojim zidovima čuva čak  47 puškarnica. Nekada je služila za odbranu, stoga je imala  pokretne stepenice na ulaznim vratima. Otkako je pjesnik umro, ta vrata su zatvorena. Obrasla u koprivu i visoku travu, zaboravljena kula nastavlja da broji vjekove.

Iznenadismo se kada u njenoj blizini ugledasmo ogromnu savremenu kuću, pravu modernu kulu. Dok se pitasmo, ko bi mogao sagraditi toliku kuću u sred sela, koje svakim danom biva sve napuštenije, na vratima se pojavi starica od 80 i kusur ljeta, koja nam reče da je ovo takođe kuća Mirka, ali Vučinića.

 

Baka našeg poznatog fudbalera nas pozva na kaficu. Simpatična baka, Ljubica, pričaše o svom životu. Kaže da je rodila 4 đece, imala 3 operacije i zmija je gađala u prst, ali joj ništa nije mogla. Savjetovaše nas  da ne budemo ,,ko ove s Pinka sa noktima od metra, koje ne umiju ni 'ljeb umjesit.'' U to dođe i komšinica Danica, pa nas obje uputiše da obiđemo ogromnu provaliju u zaseoku Đurovići, koja se zove Neceija, a za koju se vezuje neobična narodna legenda.

Legenda kaže da je Sveti Sava jedom prilikom zanoćio u selu gdje se danas nalazi Neceija. Ujutru ga seljani optužiše da im je ukrao pijetla, kojeg bjehu sakrili u njegove bisage, te ištahu za njega da im plati pozamašnu sumu novca. Svetom Savi ne ostade ništa drugo nego da plati. Razočaran i ljut, on okruži svojim štapom krug i prokle selo da propadne. Čim je iz sela izašao, ono potonu u dubinu zemlje. Za dugo se, kažu, čuo iz provalije pijetao, koji je živio sve dok mu nije nestalo hrane, koja se zatekla u kućama koje su propale. Neki tvrde da se i dan danas čuje kukurikanje pijetla. Za dugo smo u čudu i ćutke sjedjele na ivici provalije, nadajući se da ćemo i mi čuti neumirućeg pijetla, ali ovaj put mi samo uživasmo u cvrkutu brojnih ptica, koje su tu našle dom. Njihova pjesma nas isprati do zaseoka Dobruš.

Na brdu iznad njega se očuvala od starih vremena crkvina Sv. Gospođe iz 13. vijeka. Za Dobruš se priča da je bio zabran i lovište Cara Dušana jer tu bješe gusta šuma sa puno divljači. Na vrhu brda, gdje je crkva, jednom prilikom Car Dušan ubi jelena, te odluči da baš na tom mjestu sačini crkvu. Danas se radi na obnavljanju ovog značajnog sakralnog objekta. U našoj želji da pronađemo seljanina koji bi nam pokazao put do crkve, naiđosmo samo na ogromnog blavora, te brzo odustasmo od penjanja do Svete Gospođe. Možda oživjela crkva vrati život i u zaseok u kome više nama nijednog stanovnika.

U namračenu večer, pođosmo iz ovog pješivačkog krša. Mnogi su iz njega odavde zanavjek pošli, bježeći od crnog vijeka, čupajući tijelo, ali ne i korjenje, koje ostade zarobljeno u kršu da zove na vraćanje.