Godijelji

Postoji jedno guvno i na njemu kamen oko kojeg su se okupljali  viđeniji  Godijeljani umovali dok su donosili bitne odluke. Sjedjeli su na tom uzvišenju zagledani u procijepe kanjona, tražeći mudrost na vrhovima Durmitora. Nazvaše ga Sjedalo i počeše da se kraj njega sastaju i raspjevani čobani, dok su zveckali čaktari, a djeca se verala po bukvama u podnožju brežuljka.

Jednoga toplog novembarskog dana, kamen bješe hladan, kao da je još više okamenio bez pjesama mladih čobanica. Na tom čarobnom guvnu pogledom smo letjeli preko krnovskih vjetrenjača do kamenih leđa Vojnika, niz sure vrhove Durmitora sve do oštrih ivica Ivice tražeći izgubljena stada nekih davnih seljaka.

Dokle seže pogled, rasula se jesen po Drobnjacima  kao da je neko umočio kist u oker boju i nakapao po krošnjama drveća.  Na toj tački, između gornjeg i donjeg sela, godila je tišina koju založismo kao umertinov hljeb.  Godila je i rodonačelniku Mijovića, Pejanovića, Lazarevića i Popovića, Pejanu, koji krajem 17.stoljeća savi gnijezdo u ovom selu. Tu zeteče Pedoviće i Tešoviće, kao i jednog Obradovića. Vijek i po kasnije doseliše Zarubice, ne dugo za njima Gašići, a ubrzo i Mučalice.

Toga jesenjeg dana, naš vodič kroz Godijelje bijaše veseli Vuk Mijović koji nam je sa velikim žarom i ljubavlju pričao o svom zavičaju.  Besjedio je o svom sretnom djetinjstvu koje je tu provodio sa tri starije sestre, koje su čuvale goveda, dok je on suviše mali, željno isčekivao veče kada su se muzle krave i svi na okupu pili vruću vareniku. Vuk je čuvar čukunđedovog imanja, uglednog drobnjaka Zaja Mijovića, majora crnogorske vojske kralja Nikole. Zajo je za vrijeme okupacije 1942.godine imao 78 ljeta. Tada svi odoše u zbjegove dok Zajo osta da na kućnom pragu sačeka neprijatelja koji ga upita koje su sve partizanske kuće.  Odvažni major reče:,,Nijedna osim moje!’’ Kada ga pitahu gdje je sav narod reče im :,,U planinu da brane slobodu koju ste mu oteli.’’  Njemci popališe čitavo selo, ali Zajovu kulu na zapališe, poštedješe još i kule Simeuna Zarubice i Ilije Mijovića.

Kraj Vukove kuće usidrila se davne 1873.godine crkva svetog Georgija kraj koje se nalazi grob Mija Godijelja za kojeg je vezana interesantna priča, koju nam Vuk prepriča. Naime, Mijo bijaše organizator ustanka u Drobnjaku 1806.god. Tada na Drobnjak krenu Sulejman-paša Skopljak koji uhvati 26 Drobnjaka i sve ih objesi. Mijo bješe među njima. Uhvatiše ga u Bukovici i priča se da je na sebi imao lijepe opanke. Dok ga sprovodiše put Pušine, gdje ih čekahu vješala, Mijo je gacao kroz lokve na šta mu jedan Turčin reče da ih zaobilazi da ne nagrđuje opanke jer će uskoro biti njegove, na to mu Mijo odgovori :,,Viđećemo još ‘oće li biti tvoje!’’ Kada se Mijo popeo na stolicu za vješanje, Turčin priđe da mu skine opanke.  Mijo skoči i nogama mu se obavi oko vrata , lupi ga jako te ga ubi.

Na tavanu kuće Mijovića pokaza nam Vuk metalne krevete, iscrtane živopisnim slikama na kojima su nekada spavala unučad njegove bake Zage, dok je ona jednu posebnu sobu čuvala za stidnog gosta. U njoj im je bio strogo zabranjen ulazak. Uđosmo tiho, kao da se krijemo od bake. Prozračnu sobu ukrašavale su porodične slike iznad drvenog kreveta kraj kojeg je stajao bajun, prekriven izvezenim prekrivačem, a naspram njega dva starinska ormara sa malim ključaonicama. Sve je mirisalo na prošlost. U sobi je Vuk unio gramofon, pa smo u tom ambijetu iz drugog vremena slušali na vinilu zapisan glas Desanke Maksimović, čije nas pucketanje naježilo i očaralo.

Put nas dovede  pred kulu Simeuna Zarubice. Ispred nje zatekosmo sedamdesetčetvorogodišnjeg Miraša Zarubicu sa dva sina, koji ljeta provodi na ognjištu njegovog oca. Sa velikom ljubavlju nam sjetno pričaše o danima dječaštva. Sjećao se vremena kada je u selu bilo oko 200 stanovnika posle rata i kako je učio slova u kući Pekića u Previšu. Škola u njihovom selu otvorena je ’55 godine i  još uvijek u nju ide jedan đak. Pamti Miraš igranke koje su zvale ,,veselo'', gdje je kako kaže i ponešto žensko zakučio. Pravile su se vesela svud po selima. Na  njima se đipalo, igralo kolo, zatim igra zvana šećer, pjevalo, plesalo. Okupljala se omladina iz svih sela ljeti u Ivicu na Pometeniku na Petrovdan, u Duži na Krstovdan, na Žabljaku na Ilindan...  ,, Siromašno se živjelo tada. Bila je stoka velika, čuvali smo na komun… Tu isćeramo stoku, obično ovce… Obično su privaćali ovce iz stare Crne Gore i iz Bjelopavlića najčešće. Izdizali smo na katun koji se zove Crvene strane . Tu je bila koliba i u toj kolibi sam se ja najbolje osjećao. Nijesmo mi ni zatvarali i kad odemo kud. Tu se skupljao mrs: sir, skorup , a imali smo i sniježnice koje smo prekrivali jer je voda bila daleko.’’

Upitasmo kada su počeli da napuštaju selo, na šta nam Miraš odgovori da su dosta za to i žene krive: ,,Dođu muškarci sa Željezare, pa se fino obuku, stave kravate, a sa njima povedu namazane gospođe, stave karmina, pa se prave važne, a onda malo se popravili, a ovi ođe misle  gledaj, gledaj kako oni  tamo žive, pogle kako je odebljao jer ranije bilo je u modi ko je bio debeo taj je dobar, te onda pomisle  dobro jedu, ništa ne rade, što ne bismo mogli i mi tako.’’

Pozdravismo srdačnu porodicu Zarubica, pa se vinusmo kroz Gornje Godijelje pored kule Andrije Pedovića. Odmorili smo se među bukvama blizu njegove vječne kuće. Šuštala je šušbina pod  nogama, a pred nama se pružala ledina sa po kojim žbunom koji je jesen oglodala. Mirovali su hladni vjetrovi sa Ivice koji često zamrznu gornje selo. Nepomične su bile i krnovske vjetrenjače koje su u daljini, iza zelenkasto žućkastih brda, ličile na ogoljelo drveće.

U potrazi za školom, ćurili smo kroz prozore kuća tražeći klupe. Nađosmo računaljku u nekadašnjoj kući Lazarevića koja je pretvorena u školu. U lijevom krilu bijahu pripremljena drva da jednom preostalom učeniku ne bude hladno kada zagude godijeljske zime.

Kroz razmekšale šipurake virile su stare kamene kuće. Na zapuštenoj travi nazirala se  nekada dobro utabana staza koja je vodila do Sjedala na čiji kamen se uspesmo sa osmjehom osvajača jer osvojismo pogled na skoro cijelo selo. Okrenusmo se i na lijevo i na desno, pokušavajući da upijemo širinu Drobnjaka čija su se široka prsa nadimala ponosno pred nama.

Pod sinjim nebom već se počela razlivati prva rumen zalazećeg sunca kada se spustismo do zaseoka Plužine i kule Ilije Mijovića. Ušuškana pod obronkom planine bijelila se poput kore breze i brojala koliko je ove godine manje ovaca na padinama nego što ih  bijaše lani. Možda negdje i žali što i ona ne strada sa selom one ratne godine, već dočeka da starost provodi usamljena služeći kao ambar za sijeno. Okrijepismo se vodom sa skrivenog izvora i prošetasmo livadom kojom bi se mogao komotno igrati fudbal na velike golove. Ostadoše ubrzo za nama Godijelja niz koja se spuštao mrkli mrak poput neke dimne zavjese.