Gornja Brezna

,,Kada vidim breze kako se njišu lijevo i desno,
Preko linija pravijeg, tamnijeg drveća,
Volim da mislim da ih to neki dječak njiše…’’

Bjehu to stihovi koji padahu na um dok ležasmo među brezama čiji su se tanani vrhovi stapali sa snjegovima Štuoca i kao da su jurili ka nebu. Zabezeknuti kaćuni provirivahu jednim okom iz sitnog suvog lišća, zaslijepljeni snijegom na planini. Proljeće jedva da bješe zakucalo na vrata Gornjih Brezana.

Tu pod pogledom stookih breza, čije je svako oko plakalo ljekovitim suzama, na travi koja se uželjela kosaca, izgubismo se u muzici koji vjetar stvaraše među granama ovih vitkih drvenih dama .Kao da neka je nebeska rijeka žuborila iznad nas. U tu muziku, prirodno se bješe utopilo blejanje jaganjaca koji drhturavi, još nesigurni na nogama, dozivahu majke. Bijele ovce, medju bijelim brezama, pod bijelom kapom planine – pejzaž koji je slikar u nama oslikao na platnu uspomena.

Nedaleko od uzane trake asfaltnog puta smjestila su se dva stuba svakog sela, škola i crkva. Iz jedne su seljani letjeli u svijet za znanjem i zvanjem, a drugoj se vraćali onda kada nas Sablasni kosac sve izjednači, ma koje titule nosili. Škola je obnovljena i skoro kao da je juče, a ne prije 30 godina, u njoj poslednji put zazvonilo na kraju šestog časa.

Teško je zamisliti da je ovim idiličnim mirom nekada odjekivala vriska i rafali.

Na posivjelom spomeniku u Lugu brezanskom,  čitko se vide imena 21-og postradalog jednog crnog  jutra 1943. godine. Bješe to doba užasa koji je preplavio Pivu poput nekog okeana  i koji nijedno selo nije zaobišao, a taj horor je počeo upravo na ovom mjesta. Na njemu su urezani stihovi :

,,Umorni putniče stani kraj gordog spomenika, tu leže putnici pali od zlog tuđina i izdajnika. Krvavi će mramor ovi biti svjedok tijeh zala i spomenik vjekoviti njihovijeh ideala...''

Tu su ucrtana i imena oca i sina Radojevića koji su čekali  svezani šta će sa njima učinjeti. Sin je nekako uspio da se odveže i pobjegne u šumu, ali ga neprijatelji sustigoše i ubiše, dok je otac umro u ubjeđenju da mu se sin spasio, iako obojica nisu dočekali više nijedno svitanje.

Stari Vidoje Blečić živi u blizini spomenika. Bio je mali kad se taj nemili događaj zbio. Pričao nam je kako su svi bili  u zbjegu u Vojniku. Prstom nam pokaza jednu okomitu gredu ispod koje mu je majka rodila brata. Razveze se priča o otporu, o junacima, o nemilosrdnom neprijatelju koji je palio sve pred sobom... Kazao nam je da je u čitavom selu bila  jedna četničke kuća, sve ostalo su bili patizani i pričao o visprenom Janku koji je prešao u četnike da bi ih špijao partizanima, kako je nosio dugu plavu bradu i kosu i bio svjestan da će platiti životom ako ga otkriju, a nijesu ga otkrili.

No vrijeme čini svoje i donosi neke druge borbe, one mirnodopske u kojima se neprijatelj krije iza privlačnog izgleda novca i mogućnosti. Taj neprijatelj je opustošio ovo selo koje je do sredine pedesetih imalo oko 40 domova sa po najmanje petoro članova. Zimus se sa istorijskim minusom izborilo samo njih osmoro. U školi je bilo oko 70-ak đaka kada je deda Vido bio prvak.

Prisjeti se sretnih vremena kada se na konjima, a bogami i pješke, išlo na sijela u Duži, preko kanjona Komarnice i čuvenog Duškog mosta. Drveni most je voda odnijela u sjećanje i priču. Bješe to vrijeme kada su otkosi, a ne breze, zauzimali poljane Brezana. Kada su ljudi išli vikendom u varoš, a ne dolazili vikendom da obiđu staru kuću.

Ali ljepota Gornjih Brezana nije ostala neprimijećena. Mnogi stranci već godinama dolaze da dožive ono što ne mogu nigdje drugo naći - divlju, skoro netaknutu ljepotu koja liječi svojim mirom. Odatle uvijek produže starom stazom do kanjona, pa i mi poželjesmo da vidimo kanjon  sa ove strane i da mahnemo Dužima. Deda Vidoje reče da šumom luta medvjed, ali da ga se ne plašimo jer „Bježi ka' zec.“

Odvažismo se pješke stazom skoro skrivenom pod debelim tepihom od šušketavog lišća. Okomita strana kanjona bješe gusto načičkana drvećem koje je zaklanjalo vidik. Kosina kojom se spuštaju turisti, lovci i ribolovci, zarasla niskim šibljem zaustavi naše napredovanje. Ipak i to je mjesto, baš kao i svaki metar Brezana, bilo idealno za gledanje u nebo  jer ovdje šuma mami i opija svakog putnika i tjera ga da zastane i osluškuje  prirodu kako diše u granama .

Sa džepovima punim neodoljivog govora tišine ostavismo selo kojem ćemo se sigurno vratiti. Ostalo nam je dužno jedan pogled sa ivice kanjona i jedno proljećno uživanje u šumorenju mladog, svjetlozelenog lišća breza.

U povratku kući, zastadosmo u Donjim Breznima na mjestu gdje je '44. godine  inženjer Obrad Bojović, koji je bio pod komandom Radoja Dakića, uspio da za 2 dana sagradi aerodrom.On je uz pomoć mještana i to staraca, žena i djece koji su neko lopatom, neko motikom, podpomogli da tu sleti 36 ''dakota'' aviona koji su prevezli 1000 partizanskih ranjenika u Italiju. Poklonismo se junacima koji su ispisali partizansku istoriju, uz obećanje da ćemo opet doći da gledamo kako vjetar pleše valcer sa vitkim brezama.