Goslić

Tmasti oblaci nadvili se nad planinom Njegoš, kao crne obrve velikog vladike.  Sijevale su munje kao da žele da pocjepaju nebo. Ubrzo, počeše da trepere lokve u Gosliću i da se stvaraju mali klobuci po njima, koji su bili znak da će kiša dugo padati.

Suvo utočište od proljećnjeg pljuska nađosmo u kućici bake Milice Kankaraš. Starica, obučena u crno, ubrađena u teget krpu prošaranu žutim cvjetićima  sa toljagom u ruci, stajaše pred kućom i znatiželjno gledaše u nepoznate goste. Njena dva velika šarplaninca nas ispitivački onjušiše, pa nam dozvoliše da se približimo njihovoj gazdarici.

Vjetrovi su trzali latice bagremova i ljuljali vrata komarnika praveći prijatnu škripu. Grmljavina je odjekivala u daljini, dok su muve užurbano zujale. U toj neobičnoj atmosferi, slušale smo zvonki glas osamdesetdvogodišnje starice koja nam je besjedila o prošlim vremenima. Udala se mlada i sedmoro djece tamo rodila da nikada doktoru otišla nije, tek pod starost je otišla u bolnicu. Još uvijek krepka i laka na nogama, a kako kaže ,,Dao mi je Bog da vidim, da ne razbijam glavu kad odem do drvlja i ovce da vidim iako nijesam više kadra da ih čuvam.’’  Pričala je o vremenima kada se nije smjelo od šumara ubrati sirovo drvo, a trabalo je dosta prikupiti da se bori sa golijskim snijegovima jer su ranije bila ognjišta, pa je više drva trebalo da bi se kuća zgrijala. Robe se malo imalo, sve se ranije plelo i tkalo. ,,Kastig bilo od snijega nekad da se iz kuće nije moglo izić’. Mor’o se snijeg kidat. Svako je tada držao ovce i bivalo je da ovce predane jer im se ne može prić’. Nosili krplje, mučili se, tad je bilo snjegova, sad ih đavo maka nema.’’ Prisjeti se baka igranki i javi joj se u glasu neka tuga kada reče :,,Ona škola šćaše biti puna. Šćahu po dva kola okrenuti, pa ne može omladina da se razmine. To je sve danas nestalo, a nekad je bilo tijesno. Danas nema nikoga…’’

U čitavom Gosliću ima čeljadi kao što je nekada bilo u samo jednoj kući. Samo u nekoliko njih su vrata otvorena, a torovi puni. Iselio se narod, a uselili se međedi. Baka Milica kaže da čim mrak padne, čuje se njihovo brundanje. Kod njih je došao ispred vrata i zaklao im jednu ovcu. Sjeti se starica i zanimljive priče od ranije, pa poče da nam besjedi :,,Ođe je bio neki Crnogorac, veeeliki čo’jek , u njega bilo dva metra i on je ‘vako išao i srete se s međedom. To je davno bilo. Kako je uzak put bio, a on se lijepo prisloni uz neki kamen da međed prođe, no međed ne šćedne da ga prođe no ga zametni na ramo. On se drži  jednom rukom za međeda i sve se glasio, glasio… pa mu doletio odnekle ker i skočio da laje na međeda, a međed s onim čo’jekom rkni ga o zemlju i bači ga dolje. Ostao je živ, ali je vazda ram’o. ‘’

Kiša je bila posustala kada se pozdravismo sa bakom Milicom. Na putu ugledasmo grob, te zastasmo da pročitamo uklesana slova na kemenoj ploči. Iznad ispranih slova jasno se vidjela slika starog  Crnogorca sa velikim brčinama, obučenog u narodnoj nošnji. Bijaše to jedan od najznamenitijih Golijana, serdar Duka Kankaraš, kojeg su često nazivali ,,manitim junakom’’.  Ubrajan je među najbolje crnogorske junake na nožu. Za svoje zasluge dobio je 12 odlikovanja, među kojima tri od tri cara : ruskog, turskog i austrijskog. Poznata je anegdota o ovom junaku kada je  došao jednom prilikom na Cetinje kod knjaza. Poljubi knjaza u ruku, a sa knjeginjom se rukova. Kada ga knjaz ukori da izgleda ne zna nove običaje da se i knjeginja ljubi u ruku, Duka mu reče da je Bogu amanet učinio, a sebi i svom oružju dao časnu riječ, da tursku i žensku ruku nikada poljubiti neće, pa ako je što pogriješio neka ide glava. Knjazu se sviđe odgovor, pa naredi da se serdaru donese orden i prikači mu ga na grudi.

Otvorismo kapiju seoskog groblja na kojem su se uzdizali stari kameni  i novi mermerni spomenici. Pod njima su počivali: Purovići, Kankaraši i Aleksići.  Kroz mirišjavu mokru travu hodasmo do kuća u kojima nije bilo nikoga. Ispred jedne, ugledasmo ogromog zeca, koji hitro šmugnu među žbunje. Nakon nekoliko koraka, virile su uši još jednog kapitalca koji za tren oka nestade među zelenilom. U potrazi za čovjekom naiđosmo na Radojicu Aleksića, koji nam reče da se u Gosliću samo u tri kuće živi.

Put nas dovede do Korita Purovića, u susjednoj Jasikovici u kojoj nas toplo primiše Goja i Stana, koje žive sa svojim sestrićem Desimirom. Stana ubaci palicu u šporet kako bi zgrijale mokre noge putnika namjernika i pristavi kaficu. Desimir, inače nastavnik ruskog jezika u školi na Krscu, bijaše tek došao sa posla. Pričao nam je o školi u Gosliću koja je počela sa radom ’59 godine,a prestala 2007. godine. On je bio učenik te škole, ali kako je bila četvoroljetka, morao je da u petom razredu  pješaci čak 10km u jednom pravcu, po kiši i snijegu do škole u Krscu. Kada vam tu priču priča mladić od 36 godina, onda morate da se zadivite. Kaže da i kada je postao nastavnik te škole, često je morao ići pješke do nje i nazad. Ništa mu nije teško jer voli svoj posao i dječicu kojoj predava. Sa ushićenjem nam pričaše o školskim priredbama i kako mu ljetnji raspusti teško padaju jer mu škola fali.

Nasmijane i mile ženice su nam pričele kako drže koze i krave i kako se selo potpuno raselilo. Vode u Goliji nema, dok je put bio makadamski sve do 2009.godine. Ipak u Koritu Purovića postoji jedna bezdana jama, koja je duboka preko 120 metara. Sjeća se Desimir da je ’91.godine skoz bila poplavila dolinu i put. To je trajalo 36 čela ili 18 dana, pa su morali da koriste okolni put.

Vrijeme je brzo proticalo u društvu ovih prijatnih ljudi, pa je došlo vrijeme da pozdravimo Goju i Stanu i krenemo nazad. Desimir nas je ispratio i kao pravi profesor pričao o svemu što zna o Goliji, a zna  naziv svakog brda, jame, ubla i zaseoka. Pričao nam je o planini Njegoš i kako na njoj postoji grob proroka i vidovnjaka Paka Kosanovića, koji je davno prorekao da će u Goliji doći vrijeme kada će se kupiti divlje zvijeri, a da ih neće imati ko poplašiti.

Pozdravismo skromnog mladića koji nam je veselo mahao pri rastanku. Ostaše za nama polja koja su skupljala kišu. Osta Goslić u mladalačkom godišnjem dobu. Opet ugledasmo Njegoš. Zapitasmo se kako je neko mogao da zamjeni pogled na ovu čarnu planinu, pogledom na zgrade i svijetleće reklame. Grad brzo popije sjećanje na rodni kraj.

Izađosmo pred Njegošem, sjetivši ne njegovih, već stihova jednog mladog golijskog pjesnika:

,, Mili Bože, udesio si svijet da svi  iskopnimo ko stara sniježnica, da djelić po djelić nestane od nas kao od korita, a dao si bol da teže iskopnim… Dao si mi sjećanje da lakše trpim… Čujem još čaktar s velikog ovna, đe su sad pale bukve… Niko više ne brani ,,Ne pij mali vodu od snijega’’.. Hoće li iko ići stopama mojeg djetinjstva? Hoće li iko znati đe naći dorata? Hoće li iko vjerovati, đe su njive bile, da se radilo, da se nadalo…  Samo srne svraću dok korita trunu i most uspomena se ljulja...’’