Kazanci

Postoji jedno selo u kojem je istorija živopisnija i bogatija od svake legende. Selo kojim su hodili ratnici i sveci, u kojem se ponosni crnogorski krš rastopio u hercegovačku ravnicu. Selo u kojem bijasmo gosti, izviđači, učenici, a zove se Kazanci.

Istorija kaže da su oko 1620. godine iz katunskog sela Velestova u ove krajeve pobjegla tri brata: Mijat, Pavle (Papo) i Antun. Pavle je imao četiri sina. Jednoga dana je njegov najmlađi sin, dok još bješe đetić, čuvao jarad. Napadnu vukovi, pokolju jariće, a on, ne smjevši se vratiti kući, pobježe. Ubrzo ga nađoše Turci .Uvidjevši veliku bistrinu momčetovu, povedoše ga sa sobom. Ubrzo se poturči, dobi ime Osman Pašić, nauči “knjigu” u Carigradu, pa zbog hrabrosti i vjernosti dobi čin paše. Službovanje ga povede do Kipra, Damaska, pa preko Anadolije, Egipta i Mađarske, nazad u nikad zaboravljene Kazance.

Za to vrijeme njegov otac postade knez, pa dočeka pašu u svom domu sa svim počastima. Kada paša spazi gusle na kojima je naučio guslati kao dječak, skine ih i zagusla. Jedna mu snaha zaplaka, a kada je upita zašto plače ona odgovori da je tako guslao jedan njen davno nestali djever. Paša upita bi li ga po čemu poznala, a ona reče da bi po crnom biljegu na desnoj mišici. Paša zavrne rukav košulje, pa pokaža biljeg. Svi se obraduju, iako se bio poturčio.

Paša se nastani u Kazancima. Napravi kulu, a za svoju dušu i džamiju. Naseli poturčeno stanovništvo i ozida mekteb i medresu (osnovna i srednja vjerska škola). Svojoj pravoslavnoj porodici sa druge strane brda napravi crkvicu posvećenu Sv. Arhanđelu Mihailu, a za sve stanovništvo vodu, koja ostade poznata kao Pašino vrelo ili Stubanj voda.

Džamija je bila samo 8 godina u funkciji. Već 1683.god. Bajo Pivljanin ubi hodžu na minaretu sa stijene udaljene oko 500 metara, koja se  danas zove Bajov medec. Razori džamiju od koje osta samo minaret i popali Kazance. Paša i muslimansko stanovništvo izbjegoše u selo Mulje, pored Avtovca.

Put koji krivudaše pored zatalasanog klasja dovede nas pred crkvu koja je dva puta obnavljana. Izmiješali se nadgrobni kameni krstovi iz 17. vijeka, moderni crni mermerni spomenici i jedan neobični gvozdeni krst iznad glave austrijskog žandarma Janka Juretića. Kažu da majka pašina počiva ispod krsta sa uklesanim polumjesecom.

Negdje na pola puta između crkve i džamije, skromno skrivena pored džade dočekaše nas Pašina vrela. Niko nije vodu rušio, čak je za vrijeme Austrije i dograđena jer bez nje nisu mogli ni stanovništvo, a ni osvajači.

Nesvakidašnji je prizor visoka strijela minareta usred Donjih Kazanaca. Kao da je neko sa nebesa njime tu gađao i ostao zabijen u zemlju, nakošen na istočnu stranu. U njegovom zidu skoro kao da svijetli svježe prekrečen krst od tesanog kamena, ostavljen tu po nalogu paše ili možda po ideji graditelja Dalmatinaca. Divlja ruža iznikla je iz zida i napravila vrata na ulazu u minaret, ne dopuštajući nikome da pokuša se ispeti zavojitim stepeništem. Od 2005. godine minaret je nacionalni spomenik države BiH. Nedaleko od njega, na jednoj glavici, nalazi se tursko groblje, koje narod zove mizarje.

Iz ravnice se zaletjesmo put greda u zaselak Gornjih Kazanaca, Papovinu. Nakon razgraničenja, kad svjetske sile raspolutaše ovo selo na crnogorski i hercegovački dio, samo bratstvo Papovići ne htjede ostati pri Austriji, već se povuče pod grede, koje po njima dobiše ime. Iznad sela, na gredama, na suncu se bjelasaše devet metara visok betonski krst.

Legenda kaže da kada je Sveti Vasilije izbjegao iz poharanog i zapaljenog manastira Duži na Trebišnjici, na putu ka Ostrogu prođe ovim selom. Prema priči, tu je ostavio jedan mali krst, uklesan u kamenu. Prije sedam godina Papovići na tom mjestu, na naizgled nepristupačnom terenu za samo mjesec dana, podigoše krst. Na toj poziciji njegova veličanstvenost se može vidjeti sa obje strane granice.

Osvježismo se na izvoru Obreten i praćene mirisom svježe pokošene trave i tek procvjetale zove ispesmo se do krsta. Obuhvatismo pogledom jarko-crvene nove krovove kuća Papovića i slamnate kolibe za mlijeko, tanani minaret u daljini i hercegovačka sela u niziji. Poželjesmo da gromko kažemo neku epsku pjesmu, da se rezlegne selom, kao što je to u svoje vrijeme mogao uraditi Tešan Podrugović, najmiliji pripovjedač Vuka Karadžića Stefanovića.

Tešan bješe iz Kazanaca, ali u samoodbrani ubi Turčina, pa pobježe za Srbiju. Ne zna se tačno od kog kazanačkog bratstava potiče, ali se po ocu zvao Gavrilović, a Podrugom ili Podrugovićem su  ga prozvali zato što je bio vrlo visok, tj. pola drugoga čovjeka. Bio je surovi hajduk i ratnik, ali je umio da emotivno kazuje pjesme. Vuk je zabilježio da je usmenu narodnu građu pjesama uobličio na svoj način i udahnuo život likovima svojim humorom, a da se pri tome nikada nije sam nasmijao. Skoro sve pjesme o Marku Kraljeviću koje danas znamo, Vuk je zapisao od njega.

U smiraju dana, opijene svježim vazduhom i miomirisima bilja, dok se stihovi naše narodne epike polako vraćahu u sjećanje, bacismo posljednji pogled na Kazance. U tom selu granice možda dijele, ali istorija i krv zauvijek spajaju ljude, kao da su svi seljani podignuti iz istog kazana.