Komarnica

Tekla je rijeka kroz planine i polja, nosila kamen ispred sebe, vardala i komarala, pa je nazvaše Komarnica. Dok je tako komarala i komadala, širila je svojim tokom poljanu između brda i greda, a onda je rascijepila zemlju pod sobom i u nju se glavački zaletjela. Poljana, raspolućena rijekom, koja se povukla u svoj tok zatravi, brdo se okiti drvetom... Samo sure grede junački izložiše gole grudi udarima vjetrova i snjegova. Polako cijeli taj kraj počeše zvati po rijeci...

Ime je postojalo, ali selo nije, sve negdje do druge polovine 18.vijeka, kada počeše polako da ga naseljavaju: Đurđići, Andesilići, Delići, Nikitovići, Stijepovići, Savovići, Šarovići i Kasalice. 

Ne znamo sa koje su tačno strane dolazili  prvi doseljenici, ali nas dvije krenusmo put sela od prelijepih Pošćenjskih jezera, pa pravo do vodopada Skakavice, koji je sada već jedva čujno žuborio skačući sa stijene. Svakom svojom kapljom rijeka Grabovica grabila je da se spusti sa sedamdesetak metara visine i pridruži rijeci Komarnici, samo da bi zavirila u taj njen čudesni kanjon, Nevidio ili Nevidbog. Niko ga, osim  Grabovice i ne viđe sve do 1965.godine.

Sa druge strane puta, široka staza vodi do rijeke koja se lijeno vuče ka crnom grotlu među visokim stijenama, povezanim na vrhu čuvenim mostićem, na kojem se fotografisalo ko zna koliko hiljada ljudi. Pravismo malo društvo rijeci na njenom putu u hladno ždrijelo, usuđujući se samo da bacimo pogled, ali ne i da se otisnemo zajedno sa njom. Tu avanturu rado prepuštamo hrabrijima i snažnijima koji na to mjesto odlaze na 4 i po kilometra dugo adrenalinsko putovanje.  

Zato se mi okrenusmo onome što nas zanima - selu koje rijeka ostavi za sobom. Očara nas veličanstvenost Boljskih greda, koje nas odmah podsjetiše na „Zid“ iz serijala Igra prestola. Samo što ovome zidu hladna vatra mrtvog zmaja ne bi mogla ništa, osim da mu malo oprlji skute obrasle šumom. Pod njima se nalazi mjesto nazvano Stokov grob. Legenda kaže da se jednom seljaninu Stoku na san javio  čovjek i rekao da se u jednoj pećini u gredama nalazi puno meda. Stoko se sjutradan spusti na konope u pećinu, napuni sve sudove koje je imao medom i krene da se vraća po još. Javi mu se tada neki glas iz pećine koji naredi „dosta!“, ali lakomom Stoku ne bi dovoljno, nego nastavi da kupi med. Kada se Stoko po ko zna koji put spuštaše niz konope oni se volšebno presijekoše, a on se susrete sa smrću pod Boljskim gredama.

Zanesene zaplovismo širokim poljem, ne zaustavljajući se ni do crkve koja nas ljubopitljivo pogleda sa visine, ni pored škole, koja čkiljaše na ona okna na kojima se ne bjeljaše PVC, ni pored grobova, razasutih sa obje strane puta... Ne zaustavi nas ni jedna kapela, opkoljena poljem ljubičastog cvijeća, koje se naziva grahorina, a koja je činila da Komarnica neodoljivo podsjeća na Provansu. Naš pogled bludio je u daljinu, ka onome mjestu gdje se činilo kao da se spajaju zeleno brdo sa lijeve i sivo-žute grede sa desne strane. Livade na kojima, kao da najmanje bješe trave, sve su se šarenjele od raznobojnog cvijeća, a kuće i vikendice, kao da su se pomjerile gdje najmanje smetaju cvijeću, mirisnim tek procvjetalim zovama i divljim ružama u cvatu.

Naravno da ne stigosmo do te tačke spajanja, koja se najvjerovatnije samo i priviđa iz daljine. Kod jedne kule sa reklo bi se bezbroj prozora, napravismo na levo krug i odlučismo da se ovaj put posvetimo istraživanju Komarnice. Na drugi pogled vidjesmo da su brojne kuće ovoga kraja sela ipak zatvorene. Pred malo kojom se vidio raširen veš...

Ovaj put zastadosmo pored kapele, koju 1971. godine podiže svojim hrabrim precima Radovan Nikitović, pukovnik u penziji. Pričali su nam da nema bratstva u Komarnici koje nije dalo junake, žrtve, borce protiv okupatora svih vremena. Slušale smo o Dragi Nikitoviću, braniocu manastira Ostrog od Turaka, koji jednom prilikom jurišnu na Turčina na konju. Ovaj ga rani iz kubure, a on ga takav svuče sa konja i posiječe. Posprdnu se zrnu koje je prošlo kroz njega uz riječi „Ovo čo'eka da ubije!?“, no ipak pade od tih rana i ostavi u amanet da ga nikada ne sahrane gdje je turska noga kročila. Kada su u neka novija vremana potomci htjeli da mu prenesu kosti u seosko groblje, sjetiše se da je u selu bila turska karaula i ostaviše kosti na parčencetu uvijek slobode zemlje. Okitilo se ovo selo barjacima za hrabrost, ordenjima, spomenicama...

Bijela traka puta krčanika tekla je uz plitko korito Komarnice koja bješe skoro nevidljiva. Prenese nas preko mostića u jednu urbanu cjelinu, pripijenu uz grede i sakrivenu zelenilom. Nego, jedna kuća se nije mogla sakriti. Bijelila se kao grudva snijega među tananim drvećem i bez šepurenja prizivala da se obiđe, a nas ne treba dva puta zvati.

Domaćin Gojko Đurđić, njegova gospođa Gordana i majka Julka došli su da provedu ljeto na selu. Da odmore dušu i Gojko da oporavi tijelo nakon teške operacije srca. U Đurđića svega i priče i šale i svakakvih đakonija, koje se za tren oka stvoriše pred nama. Nijesmo mi prvi novinari, koji su zalazili u ovaj kraj. Čak je i Dragan Radulović snimao ovuda. Krepka starica, baka Julka, rodom iz istog sela od Kasalica, reče da se zimuje u samo 16 domova, a nekada je dimilo iz 80. „Možeš vazdan sjedjeti da niko ne naiđe“. Zdanje u koje su se smjestili dom i škola zatvoreno je prije više od trideset ljeta. Dio gdje je dom obnoviše, ali tu se više ne okreće kolo, već samo bira vlast. Škola, čeka obnovu iako bi najradije dočekala prvačiće.

Rekoše nam kako je selo stradalo dosta puta. Bješe spaljeno do temelja 1943.godine, sve osim ona kula  na kraju sela, kula Vidoja Đurđića  jer su mislili da je škola i jedna kuća u selu, koju su uspjeli izgasiti. Njihova 150 godina stara kuća isto tada izgore, a i kasnije jednom kada žiška zapali  slameni krov, ali oni je svaki put obnoviše i središe. Pohvali nam se Gordana kako je ona okrečila i ofarbala cijelu kuću. Nije kuća samo predivna spolja, već i iznutra gdje je svaka stvarčica na svom mjestu, gdje sve miriše  i tkani prekrivači  i teški vunom punjeni madraci, gdje zidove krase slike nekoliko koljena porodice... Izba polako postaje prostor za uživanje, napunjen starinama, a u obližnjoj garaži Gojko stvara suvenire od drveta.

Ponosno pričaše Gojko kako je selo uvijek bilo poznato po slozi, pa se uvijek brzo i obnavljalo kada bi stradalo. Zajedno su domaćini napravili i mlin u kojem se žrvanj nije okrenuo ima 50 godina. Branili su vjekovima jedan krak šume od sječe, pa su čak uspjeli da zamole Dedagu Čengića da je ni Turci ne posijeku. Reče nam kako su nedavno on i supruga išli 8 sati u dva pravca do katuna Čeoca, na vrh okomitih Boljskih greda, da obiđu imanje, da ih želja mine i prisjete se kako se tu živjelo, kosilo i čuvala stoka prije više od 30 godina.

Napustismo naše prijatne domaćine i zaputismo se rijeci kraj koje, skriveni pod drvetom trešnje, počivaju ostaci mlina. Tursku kulinu, vještačko uzvišenje na kojem je bila karaula, ne uspjesmo pronaći i pored sve želje. Kao da se namjerno skrila da bi nas primamila da opet prošetamo stazama sela i opet je pokušamo pronaći, pa zato provirismo kroz prozore škole.

U skoro sami suton uzverasmo se do crkve, posvećene Iliji Gromovniku, koji je negdje u daljini grmio i tutnjio. Bacismo pogled uzduž i poprijeko selom koje je samo tu, podno crkve, vrvjelo od života, a u daljini se polako gasilo. Zapitasmo se ko će prevagnuti? Da li će se razbuktaeti nova vatra selom, ali vatra obnove ili će vremenom hladni talas odlaska i zaborava stići rijekom Komarnicom i zapljusnuti ovaj plamen života, koji već treperi na vjetru?