Krstac

Prvomajski uranak mirne duše prespavasmo. Lagano otvorismo oko po oko uz miris prve jutarnje kafu i spremismo se na put u jedno seoce. Tamo nas čekaše prijatelji i ono bez čega nijedno obilježavanje praznika rada ne bi bilo potpuno – roštilj.

Zaputismo se, nekadašnjim karavanskim putem, put Golije, koja je tako gola da je propuštala svjetlost, koja je kroz nju prodirala i sijala kao kroz kakav stari izbušeni kotao. 

Uzana asfaltna traka, kao da je na silu polegla na ljuti golijski kamen. Kržljavo rastinje, zanovet i polusestre po ljepoti breza, jasike, obrubile su ga i tako čuvaju  kućice, koje skoro kao da su se sakrivale po udolinama od oka prolaznika. 

Skoro neočekivano, iza jedne okuke, pomoli se neobično selo - varoš Krstac. U njemu se ponosno izdvaja i još uvijek uzvišeno stoji oronuli spomenik, koji čuva imena najhrabrijih iz ovog kraja. 

Bješe do prije 60-ak godina Golija opština, a Krstac tada, kao i sada, njen administrativni centar, a u centru i sada vidljiva propadajuća obilježja nekadašnjeg života i napretka. Prije nego je Krstac postao Krstac, tu postojaše utvrđeni grad Bjeletak, koji 17 godina odolijevaše turskoj sili i njenom prolasku kroz Goliju i Dugu, sve do 1482. godine. Tada potpade pod jaram tuđina, zajedno sa cijelom Golijom, skoro četiri vijeka.

Iznad Krsca postoji uzvišenje gdje su Turci Zvizdići, nekadašnji gospodari, imali topničku utvrdu ili izvidnicu, takozvanu tablju, po kojoj se sada uzvišenje i naziva. Kažu da se sa nje može vidjeti čak i cijelo Gacko, samo kada bi se pronašli ostaci koji su se stopili sa kršom i kamenom. Prođosmo sve do škole, gdje nas dočeka ponosni Golijanin, Vukota Vujačić, koji dane predaha od odgovornosti i života u Nikšiću, najradije provodi u rodnom selu. 

Odatle i krenusmo u obilazak Krsca. Nova školska zgrada podignuta je 1955.godine za stotine dječaka i djevojčica. Bilo ih je nekada čak i do 300. Danas njih 10-ak imaju cijelu zgradu samo za sebe. Njihovi glasovi odzvanjaju prostranim hodnicima jer svake godine ih je sve manje. Iza nje, skoro leđa uz leđa, stoji Crkva Sv. Petra i Pavla. Turci tu iskopaše temelje za utvrđenje, ali bješe to u vrijeme istorijskih preokreta, tako da kasnije poslužiše za izgradnju crkve, koja je završena 1896. godine. Podijeli crkva sa nama najljepši pogled u selu, na zarudjele ravnice Čarađa i oštre kose planina Somine i Ćurila. 

Krstac bješe čak dva puta bombardovan u Drugom svjetskom ratu, tako da je zaslužio da se u njemu podigne, nekada velelepni spomenik, kojim su se Golijani odužili ne samo žrtvama fašizma, već i žrtvama drugih oslobodilačkih ratova. Godine i vremenske prilike već odavno pretvaraju kamen i beton u prah i prašinu i prispio je da ga okrijepe. Drugi spomenik iz perioda komunizma sa kojeg je neko odnio bronzu, stoji usamljeno u jednoj strani, skoro kao da je tu sasvim slučajno. Nije da Golijani neće da vode računa o svojoj prošlosti i spomenicima kulture, već tu više skoro niko da i ne živi. Oni koji ne odoše za naukom ili poslom, rade od zraka do mraka jer težak je život na posnoj, skoro bezvodnoj zemlji. Zapitasmo se kada je posljednji put neko izgovorio sudbonosno "da" u kancelariji Mjesne zajednice i da li će možda djeca, koja strugnuše uz stepenice ambulante, biti oni koji će okrijepiti selo? Da li će se ikada više udružiti glasovi i pokrenuti kola golijske, banjske, rudinske i gatačke omladine na Krscu...?

Nedavno obnovljenim makadamskim putem, vinusmo se u visinu, do kuće pod gredu, u zaselak Selina. Iz obnovljene kuće Vujačića dopirahu mladalački glasovi Vukotinih kćerki bliznakinja i njihove drugarice, kojoj to bješe prvi put na selu. Kada uđete u ovaj topli dom, zastanete iznenađeni. To je jedna riznica starina, koje su skoro sve pripadale familiji. Da nije prijatne atmosfere, skoro da biste se osjećali kao u muzeju. Svaki sekund se primijeti nešto novo – nožice, žbanj, burilo, vodijer od roga, ukrašeni bajun za ruvo ... i još pun podrum stvari koje tek čekaju da dobiju svoje mjesto na spratu, možda uz zid od gole stijene zbog kojeg kuća izgleda kao da ljubi gredu.

Počasno mjesto pak zauzima slika Vukotinog prađeda Vučete. Kako i ne bi, kada je ta moralna gromada od čovjeka dospjela čak i u knjigu i u pjesmu. A priča ide ovako... kada bjehu oni nesrećni dani Drugoga svjetskog rata, mnogi nastradaše u Korićkoj jami između Bileće i Gacka. Stana Nosović nekako uteče sa šestoro djece put Golije. U jami ostadoše joj muž i sin. Nije uspjela ništa da spasi nego jedno zlatom izvezeno crnogorsko odijelo, koje muž bješe namijenio za ženidbu sinu, koji sa njim nastrada u jami. Kada glad nastupi, nevolja dovede Stanu do kuće domaćina Vučete da traži tovar žita. Čuvši jade nesrećne žene, on joj reče da goni sve šta joj treba. No, ponosna Hercegovka ne htjede ništa primiti bez plaće i na silu ostavi odijelo mlađanom Vučetinom unuku. Ostalo je odijelo i amanet da se nikada ne obuče jer će doći vakat da se vrati. Nakon 60 godina i uzaludne potrage za pravim vlasnicima, Vujačići odijelo ostaviše manastiru Tvrdoš da se čuva kao uspomena na dane stradanja. Vladika i vjernici preuzeše na sebe potragu i nađoše jednog Staninog sina. To čudesno odijelo za koje kažu da je očuvano kao da je juče tkano, spojilo je tada Vujačiće i Nosoviće u prijateljstvo koje se nikada neće prekinuti.

Pridruži nam se na roštilju mladi Golijanin, nastavnik istorije u krstačkoj školi, koji je odlučio da ostane tu, kraj ognjišta svojih prađedova jer Golija vječno ostaje utkana u krvotok njenih Golijana. Ova golet se uvuče pod kožu, kao šarka pod njenim kamenjarima. Od nje odlaziš žedan, ali vječno za njome žeđaš i suvih usta u sjećanjima lutaš za ublovima da se još jednom napiješ zavičajne kaplje. Tražiš Đeda po drugim brdima, ali jedan je Đed koji iznemogao od snjegova, išiban vjetrovima, čuva kamene kuće i grobove zajedno sa Sominom, Ćurilom i tek ozelenjelim Njegošem. Ti planinski gorostasi, koji se nikada nijesu sastali, ali ni rastali, čekaju da se nalik na njih, udruženo vrate njihovi Golijani.