Macavare

Predanje ne pamti šta je te daleke 1714.godine nagnalo braću Pavićević da se zapute iz rodnog Pješivačkog dola u svijet, ali pamti da su Mirko i Pero pošli u Banjane kod kneza Gambelića da traže smještaj. Tu istu noć dođu i četvorica aga da kupe harač i zanoće kod kneza. Nemogadoše braća mirno podnijeti vjekovnog neprijetelja pod istim krovom, pa ih noću svu četvoricu ubiju i pobjegnu pod planinu Bratogošt. Tu nađu napuštene kuće i vode nekog čak i istoriji nepoznatog naroda i odlučiše da ostanu. Podijele pošteno bratski selo između sebe i da se nikada ne bi zaboravilo odakle su, nazovu ga po pješivačkom Matac dolu – Macavare.

Plovismo lagano uzanim, krivudavim asfaltom put sela, baš kao i sivi oblaci nebom, prijeteći da će istkati singavi prekrivač nad Macavarama i zaliti ih kišom. Livade, zabijeljele od cvijeća, bjehu željne snažne muške ruke da ih pokose i vješte ženske da ih poplaste. Dočeka nas jedna stara, napuštena, ali ne i zapuštena kuća, kojoj su bezbrojne kiše i snjegovi sprali čak i crvenu boju sa crijepa. Zato je stara lipa ispred kuće vrvjela i brujala životom. Stotine vrijednica pčelica brižljivo je sakupljalo nektar iz cvjetova koji su opijali mirisom.

Po navici zaletjesmo se put crkve. Hram, na kojem su radovi završeni 1868. godine, posvećen je svetom Jovanu, svecu zaštitniku Mirkovića i Perovića. Priča se da je hrast, koji štiti crkvu od ljetnjih vrelina, star koliko i sama crkva. Sive kamene nadgrobne spomenike prošarali su crni mermerni, a među njima i grobovi dobitnika Zlatne Obilića medalje: Stevana Gajova, Trifka Todorova i Daja Mićova. Grob Ilije Đurova, koji se dičio istim odličjem, ovaj put ne nađosmo.

Zato ispred jedne dugačke kuće sa dvoje vrata nađosmo malecno kuče koje pokuša da šmugne kad otvori vrata nasmijana pogurena bakica. Baka Draginja i muž joj Jovan Mirković žive stalno u Macavarama. Djeca se iškolovala, otišla, ali ih obilaze. Bješe im došao sin Željko da  spremi mašineriju za koševinu. Baka nas počasti, pa se brže bolje smjesti ispred televizora da joj ne prođe što od turske serije. Kaže gleda samo serije i vijesti. Rekoše nam da se u selu živi još u 8 kuća Mirkovića i 7 Perovića od nekadašnjih 75, ali ko će zazimiti ove zime ne znaju jer su većinom staračka domaćinstva. „Nema niko i ne moremo nikud“, dobaci baka Draginja o stanju u selu.

Asfalt vrlo brzo prelazi u izuzetno loš makadam kako se zalazi dublje u selo. Voda ga bješe ponijela gdje god je mogla, a malo je falilo da to bude bajkovit prolaz kroz lijeske čije su grane bremenite lješnicima tukle o strane i stakla automobila kao grad. Guste lijeske sakrile su cerove šume, a one polja i livade i kamene kuće do kojih se dolazilo prteći kroz visoku travu. Skoro oko svake bješe pokošeno. Kod nekih rescvjetao krompir u baštama, cvijeće svježe u saksijama... kao da je vlasnik samo tu negdje skoknuo do štale ili do komšije...

Izbismo pravo pred kuću Veljka Mirkovića koji bješe došao sa sestrom Vidom da je provjetre i obiđu baštu. Život ih je vodio iz rodnih Macavara u Hrvatsku, Bosnu, Srbiju, ali se vratiše Crnoj Gori. Kažu da im je majka, kada je krenula iz kuće u bolnicu, gdje je ubrzo i umrla, dok je odlazila rekla da ne napuštaju kuću nikada, da se bore za nju. Ovaj majčin amanet Veljko održa. S ljubavlju i upornošću renovirao je kuću tako da je to sada pravi mali raj u koji mu je najmilije doći i to ne samo njemu, već i ostalim članovima porodice, a i gostima. Upravo gosti i banuše, Albijnići iz Vučijeg dola, koji se nalazi odmah iza brda u Oputnim Rudinama. Sjetismo se da negdje pročitasmo priču kako su se razgraničili Banjani i Rudine na brdu Rvana gora. Porvali se najjači Banjanin i najjači Rudinjanin, pa kad Banjanin pobijedi dobiše i brdo, a ono dobi ime po rvanju – Rvana gora.  Ikonija, Kona, Albijanić rodom je od Perovića iz Macavara i nekada je bila učiteljica u seoskoj školi. Kada je ona predavala, prije više od 50 godina, bilo je 60-oro djece iz Macavara i iz obližnjih Koprivica u pet razreda. Onda su nastavljali školovanje na 8km udaljenom Velimlju do kraja osmoljetke. Danas je škola zatvorena više od 30 godina, a selo opustjelo... „Svačiji je kamen zarastao.“

Raspoloženi zbog lijepog druženja, a ipak sjetni zbog probuđenih uspomena na neka daleka vremena, ispratiše nas Mirkovići, a Veljko ne mogaše, a da se na rastanku ne pohvali prvim rodom čuvene banjske krtole.

Vratismo se izlokanim putem do seoskog doma, napravljenog prije 60 i kusur godina. Na njemu mermerna ploča sa imenima nastradalih u NOR-u i jedna na kojoj piše da je prva organizacija KPJ u Banjanima formirana upravo u Macavarama  još 1939.god. Obnavljaju Macavarani dom, ali zapitasmo se zbog čega. Da li da bi ga sačuvali kao podsjetnik na vrijeme kada se u njemu okupljalo, veselilo...? Da li se možda nadaju da će nekim čudom opet tu zagrmjeti pjesma omladine? Možda ipak da bi poslužio da se u njemu okupe ožalošćeni kada još jednog plemenika  spuste u nikada tešku zavičajnu grudu...

Ispod doma raširio se dio sela koji zapade Pera kada se podijeli sa bratom. Krčanikom, koji je stavljao strpljenje na test, spuštasmo se pogledom tražeći poznate seoske stećke. Dok se pitasmo koja li je kuća profesora u penziji Moma Perovića, koji bi nas mogao uputiti do njih,  stiže nas jedan njegov rođak  iz Pljevalja. Nego, on bješe orniji da nam pokaže grob njegovog prađeda Gaja Đurova Perovića, poznatog narodnog ljekara i travara, koji je imao dozvolu od Turaka da slobodno liječi narod jer je izliječio od najgoreg Omer bega Bajrovića. Zbog zavade sa seoskim popom Gajo se ne htjede sahaniti kod crkve, već sam odredi mjesto gdje će. Kažu da su na tom mjestu, kada su htjeli sahraniti Gaja, našli grob nekog austrijskog vojnika i sada njih dvojica zajedno počivaju.

Nije Gajo ipak bio daleko od groblja, ali od onoga gdje se polusakriveni u šikari i trnju nalazi oko tridesetak stećaka. Skoro na svakom se i dan danas vide ukrasi i reljefi. Kažu da su dolazili naučnici i da su pretpostavili da su još iz doba Ilira. Došli naučnici i otišli, ostavljajući seljane da čekaju kada će i da li će njihovo istorijsko i kulturno blago biti stavljeno pod zaštitu države.

U jednoj od najstarijih kuća u Banjanima, sagrađenoj čak 1860.godine, zvanoj kula Lazarevića, živi Jela Perović. U novoj kući do živi joj brat  Momo, koji dolazi iz Srbije kad god može i što duže može. Svaki put mu je teško kada odlazi, a sada još i što ne može nikome ostaviti prelijepog bijelog kavkaskog ovčara kojeg je nazvao Vuk. Kaže da ne voli nikoga do njega. Crni mačak, zvani Mačak s istom količinom ljubavi motao se oko Jelinih nogu. Možda zato jer je Jela rezala sir za goste, pa se nadao da će i on omastiti brke.

Pričaše Jela kako su roditelji podigli njih 11-oro djece. Svako „golo, boso, neopasano“, ali svako sito i zadovoljno, a danas podignu jedno – dvoje, a opet nezadovoljno iako svega imaju. Život je bio težački, ali bilo je  i veselja i sijela. Momo podsjeti na đačke dana kada je u posleratnom periodu u školi, nazvanoj „Vranduk“, po obližnjoj vodi, bilo đaka od 7 do 22 godine i da su ih učitelji tukli ko volove. Pomislismo da je možda zbog toga toliko fakultetskih diploma iz ovih krajeva, a same Macavare su dale više doktora medicine od ijednog drugog banjskog sela.

Prve kapi kiše orosiše dok su Perovići pozirali za fotografiju ispred kule. Kiša u nevrijeme ne skide osmjeh sa lica ljudi koji se dugo pozdravljahu sa nama znajući, da ih možda, kada nas put opet tuda navede, nećemo zateći. Ni oni ne ostaju da zimuju, a onda ko zna kada će se vratiti. Dok odlazismo iz sela kuckanje lješnika ubrzo zamijeni lupa krupnih kišnih kapi. Zamislismo se nad sudbinom sela kojim će uskoro izgleda odjekivati samo tišina, a nekada se orila pjesma: „Macavare u dva tri reda, malo ljepše Beograd izgleda.“