Malinsko

Kroz lisnate grane bukove šume probijala je blaga svjetlost koja je prikazivala vijugavu cestu. Plovile smo kroz zelene tunele Treskovlja, šume u kojoj su se nekada davno zelenjeli malinjaci, okićeni crvenim rubinima, po kome je Malinsko dobilo ime. Ova šuma kao da je skrivala selo koje se usidrilo na liticama kanjona i pripilo uz brežuljke plašeći se da se ne surva sa 1300 metara nadomorske visine.

Toga dana, letjele su nad selom brojne laste noseći na krilima poslednju vrelinu ljeta. Pođosmo makadamskim putem pored jedinog bunara žive vode, kraj bremenitih krušaka, žutih divljaka i  stidljivo zarumenjelih šipuraka. U hladovini jasena odmarao je  konjić kraj kućišta i bijele kule čuvenog Mirka Aleksića, najznamenitijeg junaka koji posječe glavu ozloglašenog Smail-age  i ponese je na Cetinje pred Njegoša, koji satka  stihove ,,Čardak Aleksića’’. Na dotičnom groblju pročitasmo na spomeniku uklesane stihove Radovana Bećirovića, koji kažu : ,,Po Mljetičku krv se lije i hatova stoji vriska, a Čengića glavu nosi gorštak ljuti sa Malinska’’.

Put nas dovede do kuće Meštera, gdje su nam u prijatnoj atmosferi besjedili o selu u kojem su se protiv hladnih uskočkih zima, udruženo borila bratstva: Todorovića, Aleksića, Sandića, Mrdakovića, Golubovića, Meštera i Karadžića . Nekada je bilo preko 30 domaćina. U svakoj toj  kući za trpezom je večeravalo po 10 do 12 čeljadi, dok danas sveukupno njih desetak pravi prtinu kroz duboke snjegove. U selu postoji četvorogodišnja škola, kroz koju kažu sada orlovi lete. Iz nje su nekada rano poletjeli  Miodrag Mešter i njegovi drugari, koji se sjećao kako je sa njima gazio snijeg na putu do škole u Boanu. Kaže da im roditelji nijesu dozvoljavali da preskoče nijedan dan u školi, bio snijeg, led, kiša... morali su ići. ,,Sve je bilo okaljeno, ali lijepa su to sjećanja’’, reče Miodrag duboko uvlačeći dim cigarete.

Miodrag nam je objasnio da su se njihovi preci borili protiv velike hladoće tako što su gradili kuće ukopane u zemlju sa malim prozorima i vratima, kako bi se toplota koja se širila iz ognjišta što više zadržavala. Slameni krovovi su mogli da izdrže i po 100 godina, samo bi se šljeme popravljalo. Do rata nije bilo stakala, pa su zatvarali okna mladom, tankom kožom, kroz koju je mogla da prodre svijetlost u kuću.

Pozdravismo prijatne Meštere koji nas uputiše da obiđemo starog Lazara Sandića pred čijom kućom zalajaše mali šareni kerovi. Lazar, suvi krepki starac sa gustim sijedim brcima je izbrojao čak 87 zima u Malinskom. Njegove mršave ruke uzorale su mnoga polja, dok su ga noge vodile na daleke puteve. ,,Znao sam da pješačim, kad sam imo dvades godina, odole da poranim prije no se mrak povuče, pa sve do Nišića za neke sitnice. Nosio sam neki torbak, a su tim da iz Nišića donesem nekih namirnica i znao sam da odem i da se vrnem isti dan za viđela, a danas, evo mi je jedna vođe toljaga, a druga napolje. Znate kako ono kažu: ,,Noge nose, oči vode’’, a ja bez štapa ne mogu da naložim vatru drva.’’

Starac bi htio da postavi jedno pitanje današnjem svijetu, koje glasi: ,,Što je narod prop’o?’’ Svojim zvonkim glasom, kao da pjeva, započe:,, Meni se čini da je stupila velika zagađenost, vidim avione, rakete... Kulja dim po nebu, a đe će da pane no na zemlju, na povrće, vodu... Ja imam mnogo godina i nijesam mnogo dosađivao po bolnica, sem ako preladim malo i ondar čekam na red da me prozovu i okrenem se, sve oko mene mlada čeljad. Vele da se i ranije mrlo, ali nije bilo medicine, pa se nije znalo od čega se mre, nije to baš tako, manje je zagađenosti tada bivalo. Danas se bremenima piju ljekovi.’’

Kaže da su mu godine sporo prolazile u teškoći, ali se nije znalo za bolje, sad kad bi se vratio na ono opet rekao bi ,,Pomenulo se, ne ponovilo se.’’ Prisjeti se starac dana prohujale mladosti, pa sa nekom toplinom u glasu poče: ,, Bilo je tada, kad sam bio mladić, veselo, raspoloženo, zdrav narod bio, vladalo druželjublje. Bilo omladine, nije bilo zaposlenja, no je sav narod bio kući. Tada smo mi zvali, ono što vi po novom zovete žurke, mi smo zvali vesela. Nađemo neku prostoriju na vrh sela, đe ćemo se iskupit, pa dođu đevojke te pjevaju, za njima momci, pa ona pjesma bruji u onu zgradu , pa sve ječi od pjesme, okreće se kolo, pa se igra, pjeva, veseli se samo tako.’’

Protiv snjegova su se branili drvenim lopatama, pekao se hljeb na ploču i pod sačem, žito se gonilo u Boan na tušinjsku vodenicu gdje se na 100kg uzimalo po 5 kg brašna kao ujam. Nije bilo škola no su popovi obučavali đecu u manastiru, a sad:,, Kad ima zgrada, nema đece.’’ Pamti đed  rat i vrijeme kad su znali da potkupe stoku i bježe u šumu čim vide kolonu. On je sa svojom generacijom mnogo puta prepričavao te događaje i svi su bili složni da su Njemci mnogo kulturniji od Talijana. Talijani su palili, zarobljavali, živo gonili..

Kada upitasmo starinu ima li divljači, oči mu zacakliše, pa svojim melodičnim glasom kao da zapjeva svoju besjedu:,, Ja sam srio, ođe ispod naše kuće, među ove grede međeda! Imaju dolje prema Kosorićima  ove strane i ja sam gonio ovce u pašu... Pane mali snijeg, pa one mogu da pasu, da koriste i onda sam gonio đe je manji snijeg iako sam imao sijena da im polažem. Onda tu se zove jedno mjesto Prolaz, dolje grede, gore grede, to se potrefilo jedan prostor koliko ova vrata i zovu se Vrata... Zovu se tako jer je toliko ostavljeno prostora tu, da nije tako, ne bi se moglo prelaziti na taj kraj tamo. Kad sam ja pred noj treb’o da vraćem brave kući, pošao sam pred njima. One idu za mnom, kad međed tamo se potrevi. On, odovuda s ove strane oće da ide na oni kraj onamo, a ja odovud oću vamo. Kad smo se sreli nije mi svejedno bilo, dobro sam se prepa’. Ja sam se tad samo malo uz onu gredu prislonio i znam da ne bi trebalo da se pokušavam saginjat ruke jer bi ga ondar razjario, no sam se onako pribio, a preko ramena ga pratio oće li me razminuti. Kako je video da ga nijesam dirao, razminuo me. Da je bila mečka sa mečadima, džaba bi se skrajnjivao.’’

Pozdravismo đeda Lazara čije bi priče danima slušale, pa se uputismo u gornji dio sela đe su se među lijepim kućama uzdizale kula Todorovića i Aleksića.

Napuštena škola, polako se raspadala zagledana u daljine preko kanjona. Ispred svake kuće pokošeno i sređeno. Svaka stoji čvrsto  ,,na nogama’’, ali kada nastupe ćudljive zime malinske, samo će se tri vatre naložiti… Samo će se tri prtine napraviti od kuće do štale jer kad nastupi bjelina, nastaje praznina… Ali opet će , jednog dana, zamirisati maline u Treskovlju i presijavaće se na suncu kao dragocjeni rubini.