Međeđe

Plećati Budoš izgleda kao da je preko noći posijedio. Među njegove strme stijene uvukla se sniježna bjelina kasne jeseni. Toga jutra zatekosmo ga kako sanjivo gleda put Ostroških greda, koje su još drijemale pod pokrivačem od izmaglice.  U budoškim kršima, polako se rasanjivalo  jedno selo u kojem su nekada živjeli međedi, a danas  dvoje ljudi sa međveđom snagom. 

Spakovasmo u ranac par senviča, termos kafe i dobro raspoloženje. Nazusmo gojzerice  i krenusmo u avanturu. Makadamska staza, koja se pruža nakon tunela Budoš, poslije samo par kilometara transportuje vas  iz gradske gužve i bučne megistrale u tišinu divljine.

Prštali su kamenčići pod nogama dok smo osvajale brdo. Zimsko sunce je sve jače peklo, pa smo polako počele da skidamo kape, rukavice i ostalu propratnu zimsku opremu. Svako malo smo se okretale put impozantnih Ostroških greda, uživajući u pogledu koji pamte oni koji su ga doživjeli.

Dobrodošlicu nam poželješe veliki pas Medo i njegov mali drugar Garov. Začu se čaktar ovaca nad kojima su ova dva vesela čuvara vršila stručni nadzor. Čobana ne zapazismo, te produžismo šumskim putem od kojeg se poslije jednog kilometra odvaja staza koja vodi do vrha Budoša, dok drugi krak mota ka zaboravljenom selu Međeđe.

Iz sivog pješivačkog kamena, počeše da se stidljivo naziru crveni krovovi kuća sa kojih je sunce brisalo poslednje tragove mraza . To sivilo i blago crvenilo, razbijalo je zelenilo Veljeg dola, Veljeg prodola, Dola Perovića, dola pod Lupoglavom i mnogih drugih dolova koje je čovjek znojem i mišićima stvarao od krša, da bi ih sada, zaboravljene, priroda opet polako otimala od čovjeka i pretvarala u krš.

U jednoj umnoj dolini, ispod starog cera, kojem vjetrovi još nijesu očupali lišće, zasjedosmo na drvenom koritu. U blizini su, kao onemoćala baka, polegle kuća, štala i ostava, dok je iz praznih i porušenih torova izbijala korov. Jedan mali bijeli cvijet je prevario zimu, šireći latice put varljivog zimskog sunca, vjerujući da je proljećno.

Vrata svih kuća bila su zatvorena, torovi prazni, korita bez vode. Taman kada pomislismo da nećemo naći nikoga, ispred jedne kućice ugledasmo žuto-bijelog mačora koji dotrča da se mazi. Za njim doskakuta mačka, mače, drugi mačor, pa se za tren oka oformi ekipa od šestoro maznih stvorenja, ali od domaćina  ili domaćice, ni glasa. Mamila nas je jedna kuća na kraju sela na čija vrata nijesmo pokucale. Tragovi papaka i brabonjaka su ukazivali da tamo ima živog i živih. Čim joj se približismo, začu se lavež šarplaninaca što svezanih, što puštenih. Oni pušteni pojuriše ka nama, te mi potrčasmo koliko nas noge nose nazad kod miroljubivih maca. Podijelismo naše sedviče sa gladnim mačkama koji se potukoše u borbi za svojim komadom i uskoro se vratismo starom ceru i malom bijelom cvjetiću.

Sunce je bježalo iza brda kada začusmo zvuk kola. Kraj košnica zatekosmo Ćira Božovića iz Trepača koji se u Međeđem bavi pčelarstvom jer kaže da je med izvanredan.  Selo nije dobilo ime bez neke jer nam ispriča kako je međed nedavno nagrdio preko dvadeset košnica meda.
Spoji nas telefonski sa Milivojem Lalatovićem, čija sestra Kosa živi u selu, koji nam dade par informacija o ovom zabačenom kraju. Tvrdnji da stubičko selo Međeđe postoji još od vremena Ilira idu u korist brojni toponimi koji su Ilirskog porijekla. Jedna od tih riječi je i riječ Budoš koja znači plećata planina.  Nalazili su stanovnici i ostatke starih crkava, čak se i jedno mjesto zove Crkvine. Nekada je u selu živjelo 14 domaćinstava, a svako je brojalo po 7 - 8 čeljadi, dok će ove zime šporete ložiti Kosa Lalatović i Milutin Nikčević. Kada bi se izvršio detaljan popis sela Međeđe, on bi glasio ovako: dvoje čeljadi, dvije krave, 30 ovaca, 40 koza, 6 pasa, 6 mačaka i jedan konj. 

Selo su tri puta palili Italijani od 1941. do 1944. godine, ali ga niko nije napustio. Obnavljali su kuće i ostajali na ognjištima. Nijesu  otišli ni zbog toga što nijesu imali struje, niti vode, nego su svaku kap kiše hvatali u brojnim ublovima i koritima od kojih su  danas voda Razbojna i korito Lokva pod zaštitom države . Nijesu otišli  ni onda kada su svoje žitnice obrađivali u Slivlju, pa se umorni pješke vraćali u brda Budoška gdje su živjeli  i gajili stoku. Nijesu otišli ni zbog toga što su im djeca gazila snijeg i lokve punih 5 km u jednom pravcu do najbliže škole na Pandurici. Niti onda kada su mrtve nosili na ramenima do crkve na Bogetićima da ih tamo pokopaju. Živjeli su u nemaštini, između neba i kamena pješivačkog. Otišli su tek onda kada je izgrađena pruga. Vozovi su ih odvezli u neke nove svjetove, daleko od zavičaja.

Kosu zatekosmo u kršima kraj ovaca i krava. Ova suva starica, u plavom mantilu, gumenim čizmama  s međeđom hrabrošću, ostala je da grije kamene zidove svoje porodične kuće. Često je obilaze braća, sestre i ostala rodbina, dok se Medo i Garov ne odvajaju od nje. U lijevom džepu mantila nosi kesu žita kojim mami ovce da bi je pratile kući. Kada pomuze i narani živo, grije se kraj šporeta dok se oko njenih nogu pletu mazne mace. Nije je strah ni od vuka, niti od međeda, ni od brojnih divljači što tumaraju dolinama kada zavlada noć. 

Pozdravismo staricu koja je, zajedno sa komšijom Milutinom,  ostala da živi ispod plećatog Budoša. Pozdravismo i Budoš, kao što se pozdravljaju planine koje okružuju naš Onogošt sa dubokim naklonom i poštovanjem. Završismo našu malu avanturu sjetivši se stare Indijanske poslovice koja glasi: ,,Bio sam na kraju zemlje. Bio sam na kraju voda. Bio sam na kraju neba. Bio sam na kraju planina. Nijesam pronašao ništa što mi nije prijatelj.’’