Praga

Kada spakujete radoznalost u jedan džep, želju za avanturom i dva sendviča u ranac i uputite se putem preko tek ozelenjelih ravnica duž Jasenovog polja, stižete do bajkovite Prage. Proljeće ju je obuklo u svečanu bijelu košulju i možda nije donjelo behar i zelenilo, ali jeste kofere pune sunca.

Salutirasmo najhrabrijem Vojniku Onogošta grada i  uputismo se u prvu kuću na koju naiđosmo. Kao što se nama obično dešava , zaginusmo dvije ure kod domaćina Rajka Musića i njegove, kako sam reče ‘’babe’’, koji su bili u društvu veselih komšija.

Obradovaše se putnicima namjernicima , a Rajko i prilici da besjedi o svom ubavom selu. Priču poče od vremena  kada su ovaj kraj naselile porodice većinom iz Katunske nahije , koje su bježale od krvne osvete. Tu su zatekli starosjedioce , Gezoviće i Šaroviće.

Turci su nađeli ime ovom kraju jer se nalazio na pragu tadašnje knjaževine. Prilikom udaranja  granica između Crne Gore i Turske , Turčin Spavo Elezović  slaga za jedno brdo u našu korist , te se desi do tada nešto nečuveno – posta Turčin , perjanik kralja Nikole. Tako se Spavo odomaći, ali Pražani smisliše način kako da ga iz sela proćeraju. Kako je imao šest lijepih šćeri, dogovoriše se njih šestorica da ih  isprose. ,,Odgovor ćete dobiti ujutru’’, reče Turčin.  Naredi buli da priguše čaktare i tokom noći, dok još selo spava, ode Turčin zanavjek iz Prage.

Put nas odvede do Milivoja Radulovića, koji nas šetnjom provede kroz selo. Pođosmo pored kule Gezovića, pa do škole, izgrađene doprinosima i rukama samih seljana 1925.godine. Za to vrijeme moderna građevina sa dvokrilnim vratima predstavljala je ponos sela u kojoj je nekad znanje sticalo 37 učenika. Proteklo je čak 30 godina otkako je zamrlo školsko zvono.

Drugi ponos sela, crkva svetog Arhanđela Mihaila, izgrađena je 1887.godine. Pod  dno crkve nalazi se pećina u kojoj je priroda uklesala kameno pojilo.

Uz ručak kod njegove vrijedne domaćice, požališe se kako je selo spalo na 10 članova u 5 domova. Oni su jedini preostali stubovi na koje se danas oslanja Praga.

Osim vikendaša i onih što dođu ljeti da opovide po imanjima, seljani imaju još jedine stalne posjetioce – međede.

Uz nadu da potomci neće dozvoliti da se ugase prađedovska ognjišta, ponjeli smo  sa sobom osmjeh, sjetu, nova poznanstva i stihove Milivojeve pjesme:

                                   ,,Prago moja, selo milo

                                      Od kog si se to sakrilo

                                      Pod visoka brda ova

                                      U podnožju od Krnova…’’