Preko Čeva i Cuca do Grahova

Put kojim se rjeđe ide je onaj koji više govori, otvara nova prostranstva, približava daljine… Put kojim se rjeđe ide je onaj koji se pamti.

Željne novih pejzaža, gonjene žarom putovanja i radoznalošću, otisnusmo se uskim, ali dobrim putem, koji vijugaše kroz šumarke i udoline, preko Čeva i Cuca sve do našeg konačnog cilja – polja Grahovskog.

Domogasmo se te, skoro svete zemlje, gdje su nekada odjekivale puške i topovi, njištali konji i jurišali junaci. U Čevu zrak miriše na junaštvo i istoriju, svaki kamen pamti, svaka kuća zbori. Sjetismo se Njegoša i njegovih stihova:

‘’Čevo ravno, gnijezdo junačko,

a krvavo ljudsko razbojište,

mnoge li si vojske zapamtilo,

mnoge li si majke ojadilo!”

Ono što prvo zapazismo bješe napušteni sakralni objekat u kojem službu služi jedno drvo, koje je svojim korijenjem obuhvatilo ovu bogomolju. Divismo se dugo tom nesvakidašnjem prizoru.

Naspram njega, velelepna crkva Sv. Nikole, čuvar vječnog sna svojih Čevljana i drevnih stećaka.

Prođosmo pored škola, stare i nove, u kojima uče svega dva đaka, kako nam je rekla ljubazna medicinska sestra, koja je sadila cvijeće oko seoske ambulante.

Zastadosmo kraj jedne kamene kule, koja se svojom veličinom i posebnošću izdvajaše od drugih. Bješe to kuća, ni manje ni više, nego kraljice Milene. Naspram nje, ništa manje lijepa, kuća Vukotića, u kojoj je kraljica rođena.

Dočeka nas gostoprimna porodica direktnih potomaka serdara Janka Vukotića. Doselili su se prije šest godina iz užurbanog Beograda i posvetili se obnovi svog bogatog nasljeđa.

Gospodin Vlado se pretvorio u pravog arheologa, koji skoro svaki dan iskopa ispred kuće novi komad naše prošlosti, a kuća i podrum su prepuni muzejskih primjeraka, koje ljubomorno čuva i rado pokazuje. Prilično zaboravljena istorija od strane Crnogoraca, dovodi kod ove divne porodice goste iz bukvalno cijelog svjeta.

U Resni, na raskrsnici puteva koji vode za Čevo, Cuce i Cetinje, dočeka nas crkva u narodu poznata kao “crkva Milića”, koja nam ponosno i sa tugom “ispriča” priču o devetorici braće Milića, koji sedam dana odolijevahu Turcima, boreći se iz nje, a kad ostaše bez džebane, Turci provališe oltar i sve ih pobiše.

Vinusmo se dalje kroz kamenite Cuce. Put uklesan u stijene vijugaše visoko iznad ambisa. U podnožju se zelene livadice, mukotrpno otete od tog kamenog mora. Na njima se nalaze kamene kuće iz kojih su se izgnijezdili hrabri sokolovi. Svjedočanstvo te hrabrosti su riječi Crnjanskog: ”…strašna i siromašna sela veselih Cuca, najdivnijeg hajdučkog plemena, koje se... smrti grohotom smejalo”, ali i mnogobrojni spomenici kraj puta.

Najveličanstveniji od njih je onaj u Bati, gdje se crveni petokraka ispod koje su ispisana imena boraca, palih u Prvom i Drugom svjetskom ratu.

Dalje, niz put, jedan nijemi posmatrač, čuvar, svjedok, pozva nas da svratimo, da razbijemo njegovu usamljenost. To je bista Nikca Tomanovića od Rovina, “najslavnijeg viteza crnogorskoga”, koja odolijeva vjetrovima i kao da budno čuva ovaj kraj od bilo kojeg osvajača.

Prođosmo pored skretnice za Kobilji Do iz kojeg se ne čujaše jeka, pa sve do rascvjetalog Trešnjeva.

Grahovo nas zvaše i čekaše, pa požurismo dalje, gdje nas dočeka Sava Kovačević i pala družina.

Ovaj predio, kojim dođosmo, možda ne pripada našoj opštini, ali od sada pripada našem srcu, pa se nadamo da nam se neće zamjeriti što se nenadano ušunja u našu priču.

Nastaviće se…