Prigradina

Pri gredi, pri gradu, pri prošlosti, živi jedno seoce pokraj varošice. Ono pamti sijela, mobe, pjesmu đaka, koji su gazili snjegove na putu do škole, koja se bijelila u daljini, kao kakav nestvarni dvorac. Pamti da su se ispod Erakove grede, po kojoj dobi ime, istićili mnogi čestiti ljudi, ali čim su poćukali prva slova i naučili da lete, otišli su da žive u nekim drugim sokacima, u nekim drugim varošicama, pri nekim dalekim gredama i gradovima.

Neki su otišli, a neki su ostali da čuvaju ognjišta prađedova jer kažu da ,,Zaboraviti pretke znači, biti potok bez izvora, stablo bez korijenja.’’ U selu u kojem  ima puno gomila: Zemalj gomila, Anđina gomila, Drobnjačka gomila…  žive kao jedna udružena gomila, bratstva: Mićovića, Matovića, Krušića i Erakovića. Nekada ih je bilo 200 čeljadi, danas 60-tak. Iako ih je znatno manje, ipak ovo selo ima 23 đaka od ukupno 35 koliko ih pohađa školu na Velimlju.

U Banjanima teško možete naći izvor da se sa njega napijete, ali često možete naći crkvu da se u njoj pomolite. Žedna usta lako se napiju molitvom. Toga aprilskog jutra, odškrinusmo vrata sabornog hrama svetog Arhanđela Mihaila. Sahrađen je 1867.godine na temeljina srednjevjekovnog hrama, što potvrđuju ogromni stećci koji ga okružuju. Unutrašnjost, bez zidnog slikarstva, bješe uredna i dobro očuvana, dok poređana uskršnja jaja kraj ikone bjehu dokaz da se Banjani često sabiraju u njemu. Oko njega, među brojnim plemenicima, izdižu se nadgrobni spomenici nad glavama mnogih Mićovića.

Zaputismo se u selo uzanim asfaltnim putem koji se vrlo brzo pretvorio u makadam. Na raskrsnici znak je pokazivao put Počivala, pa krenusmo lijevo uzbrdo sve do vrha grede gdje se usidrio zaseok kojeg je predvodila crkva . Po jednoj priči Počivala su dobila ime jer su visoko, na vrh strane, pa se mora počinuti kada se na njih ispenje. Crkva svetog Save, jedna  je od banjskih crkava koja je živopisana početkom sedamnaestog vijeka, a po predanju kraja,  najstarijih crkava u plemenu,  podignuta je u vrijeme Nemanjića. Takođe se priča da je u doba Turaka bila neko vrijeme potpuno zaklonjena u zemlji sa tajnim ulazom za pravoslavne vjernike. Otkopana je iz zemlje 1908.godine i obnovljena. Kažu da se kraj crkve pričestila vojska pred odlazak u boj na Kosovo i u boj na Vučijem dolu, dok pored nje počivaju Matovići i Krušići. Počinusmo i mi na Počivalima, gdje počinu i oči gledajući u Velimlje koje se raskošno raširilo u dolini.

Prođosmo pored kućeraka koji su se udružili u grupice sačinjavajući brojne zaseoke. Proljeće se naslućivalo u žutilu rascvjetalih drijenova i zelenilu dolova, koji su uredno bili ograđeni naslaganim kamenjem, kojega u ovom kraju nikada nije falilo.

Kraj ceste, u daljini, nazirala  se figura osjeđele starice. Krenusmo ka njoj sve dok se nijesu jasno ukazale umilne crte lica bakice Zagorke Matović iz čije pojave je izbijala toplina i plemenitost. Ispod sijede kose, uredno uvezane u punđu, raširio se osmjeh dobrodošlice. Srdačno nas pozva na kafu i obradova nam se kao najrođenijima. Terasu porodične kuće, uljepšala je čuvarkućama, koje je zasadila u kamenim saksijama i starim bušnim šerpama. Na astalu stajaše tepsija u koju je baka Zagorka stavila bršljan kao ukras, a u njemu uskršnja jaja obojena u lukovini, koja nam rado ponudi.

Uz domaći sok od drenjina, pričaše nam kako je radni vijek provela u Budvi, ali čim je otišla u penziju, vraća se svako malo u Prigradinu. Mnogo joj je miliji život na selu nego na primorju, a jedini problem joj je što nema autobusa, pa ne može da ode do grada da ponešto potrguje. Sjeti se baka školskih dana kada je zajedno sa braćom, sestrama, komšijama prtila kroz banjske snjegove do škole. Ni pod otežanim uslovima nije smjelo da se kasni u školu, pa bi ih učitelj tjerao da kleče kraj peći ukoliko bi zakasnili. Škola je tada bila mala da primi sve đake u dvije smijene, pa su ponekad bili prinuđeni da održavaju nastavu u privatnim kućama. ,,Teško se tada živjelo, malo od stoke, malo goni, pa prodaj drva na Velimlje, ali svako je bilo zadovoljno, ne ko danas sve narogljeno. Bilo je ranije sijela, pa i kad grmi, sijeva, pada snijeg, ideš kod komšije da sjediš ili on kod tebe, a danas navije svak ovu čakalicu od televizora i bulji u nju.’’

Pričala je baka Zagorka o vremenu kada se vezlo, plelo, živjelo po desetoro u kuću, a da nije bilo tjesno, kako se čuvala stoka i zavatala voda kantom iz  velike ozidane vode Resne. Isprati nas Zagorka uz lijepe želje i tople pozdrave, a mi se krenusmo niz livade put varošice.

O ovom interesantnom selu čusmo mnoge priče o knezovima, kapetanima, učiteljima, potporučnicima, ali nama najinteresantnija bijaše anegdota o jednoj tragičnoj ljubavi. Kada uđoše Banjani u granice Crne Gore, poslije oslobođenja od Turaka , pleme postade jedna od crnogorskih kapetanija sa kapetanom na čelu. Prvi kapetan oslobođenih Banjana bio je Gišan Radović-Miljanić, koji kratko upravljaše kapetanijom zbog neslaganja sa Knjazom Nikolom I Petrovićem, pa ga ubrzo naslijedi Ćetko Pejov Eraković. Ćetko imade lijepu šćer Jelenu u koju se zagleda mladi guslar Jovan Matović, koji je guslao i kralju Nikoli kada je dolazi na Velimlje 1911.godine. No, Ćetko ne dade šćer mladom momku, iako je lijepa Jela htjela poći sa njim mimo očeve volje. Tada riječ bijaše velika, pa Jovan ne htjede da je uzme ako nije po redu i kako običaji nalažu. Patila je mlada đevojka dugo za njim, a na vrh godinu, Ćetko je uda u Samardžića u Krivošije. Nedugo zatim, kada se jedan Bijelović ženio od Samardžića, pozva Jovana u svatove za kuma. Kada viđe Jovan svoju nesuđenu među svadbarima, zatraži gusle, pa zapjeva :,,Oj đevojko moja rano ljuta, kol’ko sam te poljubio puta…’’ Kada to ču lijepa Jela, srce joj prepuknu od tuge. Zalegne u postelju 15 dana i 15 noći sve dok nije  svoju dušu ispustila.

Aprilsko veče je padalo  po krovovima Velimlja, zavlačilo se po sokacima, prelazilo  preko zvonika i livada sve do Prigradine, pa je počinulo na Erakovoj gredi, brojeći u koliko kuća će  zasijati sijalica.