Prisojni i Osojni Orah

Kažu da svaki orah, čim se zasadi, ispušta toksine u zemlju koji onemogućavaju drugoj biljci da raste. To je njegov način borbe za mjesto pod suncem. 

Pruža svoju masivnu krošnju ka svakom zraku sunca, veličanstveno rastući ka nebu. Ne može se zamisliti nijedna seoska kuća bez ovog gorostasnog čuvara. Ovo je priča o dva takva oraha od kojih je jedan dobio više sunca, a drugi manje, ali su udruženo rasli podno Muratovice.

Jesen je šarala braon nijanse po Pivi, zadržavajući ponegdje zelenilo, koje bijaše prožeto žutim listovima, ko sijedim pramenovima. Nađosmo se ispod debelog hlada oraha u Prisojnom kraju, te odatle se kotrljasmo niz stranu uskim asfaltnim putem. Stigosmo do crkve Sv. Save. Ovaj značajni spomenik kulture datira iz srednjeg vijeka, dok ga zajedničkim snagama mještana sela oba Oraha, Lisine i Jasena, obnoviše 1922.godine. U njegovoj porti leže krstovi, koji vjekovi nisu pojeli, a kraj nje nanizani grobovi u kojima počivaju mnogi Aprcovići, Ćukovići, Adžići... Ova mala seoska crkvica, pokrivena kamenim pločama, starija je od Pivskog manastira.

Zatvorismo crkvenu kapiju i koračasmo sve do mostića. Vjetar je stvarao zvuk žubora u granama, dok je ispod mosta, potok Orašnica, svojim grgutanjem nešto zborio žednim pticama. Nakon mosta, pređosmo imaginarnu granicu sela i uskočismo u Osojni kraj. Tamo ugledasmo livadu iz koje su izbili kaćuni, staru drvenu ogradu, šljive, na kome su se modrili plodovi i staricu, koja je kupila kruške.

Baka Pejka je sitna starica, blago pogurena, obučena u cvijetnu bluzu i rašicu sa sitnim tufnama, dok joj je između dvije zlatne minđuše, igrao blaženi osmijeh. Poželi nam toplu dobrodošlicu i ponudi šljivama i kruškama na koje halapljivo navalismo. Prilazeći kući, ugledasmo divnog starca Milutina, koji je sjedio u stolici, držeći objema rukama štap i kao da nas je željno čekao. Kaže da su srećni kada im ko svrati. Iako ih familija redovno obilazi, obraduju se svakom gostu. Rekosmo kako im je baš dobro rodilo jer je imanje bilo obasuto jesenjim plodovima, na šta umni starac reče: ,, Ne može nas svuda Bog zaboraviti. ''

Pričaše starina sa sjetom o prošlim vremenima, kad je selo bilo puno i živo, kaže:,, Mililo se čo'jeku u tome vremenu i živjeti i družiti... Ne da kažem da smo bili toliko siti ni obučeni, ali smo bili dušom zadovoljni.''

Pričao nam je da imaju školu u selu, to je, kaže, bila jedina radost u ovim selima kada su je dobili. Ima stan, dvije učionice, kancelariju, sve što treba da radi, a ne radi. Sa tugom poručuje đed : ,,Ja kao stariji čovjek, samo bih zamolio i predložio, ovoj državi i ovom društvu, da kad ne mogu da nam nađu učitelja, neka nam pošalju dva grobara da pokopaju ovo ljudi što ima ođe, a školu da nam dadnu za kapelu.'' Rekoše nam da matičar Mlađen, poznat po tome što u prošloj godinu u Plužinama nije sklopio nijedan brak, ove godine neće moći da upiše svoga sina jer ne može da ga vozi do Stabana zbog posla.

Nakon što smo ispili kaficu, poče kiša da rominja, te utekosmo u kuću. Ne dadoše nam domaćinska kuća Golubovića da iz nje izađemo gladni, nego baba Pejka iznese na astal domaćega hljeba, mladog i starog skorupa, suvog mesa i paradajza iz njihove bašte. Izašle smo punog srca i stomaka. Oni su nas oplemenili. Shvatili smo da takvi kao što su oni, polako izumiru. Sa generacijom ovakvih baki i deka će nestati gostoprimstvo i topla dobrodošlica.

Osojni Orah rastegao se zaštitnički oko Prisojnog. Sakrio je kuće vješto u šumarke odakle posmatraju ko to i sa kakvim namjerama dolazi u njihov kraj. Mladi domaćin Saša Aprcović reče nam da turisti često zalutaju u selo jer je greškom ucrtano na karti za Gacko. Kao u svakom selu nevjeste neće izgleda ni da zalutaju, ni da s namjerom dođu, ali ipak selo ima šestoro djece, studente, koji dolaze ljeti da pomognu i dobre domaćine sa velikim stočnim fondom.

S prvim kišnim kapima dadosmo se u potragu za školom koja je čak i u televizijsku emisiju dospjela, a koja nosi ime narodnog heroja Miloša Kulića. Spomenik u njegovu čast uspravio se na mjestu sa kojeg nepomično nadgleda i čuva selo. Sa tog mjesta čuva ne samo žive već i mrtve jer se u blizini nalazi i groblje sa ostacima drevne crkve. Jedan čoban, kome kiša izgleda nije ništa smetala napuni nam šake tek ubranim lješnicima i to nam bjese za utjehu što ne dospjesmo do škole, već je samo gledasmo iz daljine. Nebo se bješe otvorilo, govoreći nam da je vrijeme opet se do'vatiti puta.

Dok su kišne kapi u ritmu tukle o prozore automobila ipak uživasmo u pogledu na selo u kojem možda ne stigosmo sve vidjeti, ali stigosmo doživjeti ono najbitnije, gostoprimstvo i toplinu njegovih stanovnika jer selo nije samo ono što oko vidi, već i ljudi sa njihovim uspomenama, pričama, duhovnim bogatstvom, velikim srcem i rukom koja pruža.