Tović

Jedna stara izreka kaže : ,,Ako želiš da nasmiješ Boga, ispričaj mu svoje planove.’’ Naši glasni planovi da otkrivamo staze i bogaze zaboravljenih sela padoše u vodu kada nam se vozilo pokvari. Dan je zacrtao potpuno drugu stazu od one kojom se umalo zaputismo. Umjesto da se kotrljamo džadama nekoga proljećem probuđenog sela, pružismo korak krčanikom put predajnika koji su krunisali brdo Tović ili što bi se reklo na relej.

Paučinasti oblaci nečujno su plovili u istom pravcu sa nama poput nekih svemirskih lađi, dok se sunce zabavljalo povremeno se skrivajući iza njih. Svaki žbun napupio, samo što ne prsne u zelenilo, ali samo se drijenovi bjehu okitili žutim cvijetom. Pet kilometara puta činilo se lako savladivo za našu dobru volju, a releji su imali neodoljivu privlačnost. Izgledali su  kao neki džinovski predajnici koje su okačili neki ljudi koji dolaze iz budućnosti.

Ništa se nije čulo do udara sjekire, rijetki zvuk zvona na meketavim kozama u daljini, cvrkut ptica u visini... Ipak, ne mogasmo zatvoriti oči pred deponijama smeća koje su cvjetale uz put umjesto cvijeća. Kao da su spalile tlo pod sobom i krenule čak i na žbunje koje bježaše pred njima. Bolno bješe gledati tu stoljetnu prirodu prema kojoj se čovjek odnosi sa takvim nepoštovanjem i nipodaštavanjem.

Srećom, ubrzo udaljismo se od kuća pa nam uskoro put oivičiše ljubičasti zvončići i jedri kaćuni  što nam dade želju da ornije stupamo uz brdo. Sretosmo vlasnike parcela po Toviću, koje mještani Dragove luke rastegnute podno brda, zovu starosidioci. Krenuli su da izvlače drva sa svojih imanja na kojima su nekad imali ljetnje kolibe. Sumnjičavo i sa osmjehom pogledaše dvije cure koje su se natovarile ruksacima i torbama miljele put gore. Obavijestiše nas da nismo još ni na pola puta što nas obeshrabri, pa napravismo dužu pauzu dok nam je prvo sunce žarilo obraze.

Svaki put kada bismo posustale, posmatrale smo dvogledom Nikšić sa visine. Činio se kao neki Mravograd  sa vozilima koja su brzala ulicama širokim poput slamke. Jezera su izgledala kao da su ga zagrlila sa skoro svake strane. Kako je bio spokojan dok se nazirao u popodnevnoj izmaglici. Poželjesmo ostati na brdu sve do uveče da vidimo kako grad  tone u sumrak i pali svoja svetla kao malene svice. No, naš put vodio je naviše pored jedne velike vještačke lokve, koja je spašavala stoku kada sunce zažari. Mutnoplava boja učinila bi je skoro neprimjetnom. Kada ponestane vode u njoj, ljudi su umjeli da dovoze cistjerne iz grada da je dopune.

Kako prevalismo polovinu puta, tako naš korak postade sporiji. Skontasmo što ljudi sve rjeđe idu ovim usprtim putem pješke, ali zato rado odrade turu biciklima, motorima, automobilima. Sretosmo i jednog momčića, koji je poveo psa u šetnju, iako bi se prije reklo da je pas vodio njega. Možda korak postade tromiji, ali želja veća jer cilj izgledaše sve bliže, a i našu okolinu uskoro ukrašavahu ostaci poslednjeg snijega, koji su se negdje tako isprepletali sa bjelinom kamena, da nijesmo iz daljine znale da li je kamen ili snijeg. Tragovi ljetošnjih požara otkrivali su kamenjar Tovića koji se još više bijelio između crnog i spaljenog drveća i žbunja.

Usred toga krša, ispod grede na kojoj su se isprsili primopredajnici, pružile se ravne livade, voćnjaci i vrtovi najljepšeg imanja na Toviću, Sudina dola. Samo je međed izvezao trag snijegom koji je obrubio imanje. Nijesmo se uplašile jer su nam rekli da je to jedan pitomi domaći medo koji nikoga ne dira. Na sredini dola suvomedjom je okružena čudesna živa voda skoro na vrhu brda. Nekada su čak iz Lukova sa druge strane brda, dolazile žene da tu peru veš i nose sa nje vodu u burila. U jednom kraju imanja povelika kuća na izbi zatvorila puteve do nje nametima snijega i čeka vlasnike da proprte do nje. To je jedina kuća u cijelom Toviću i pripada porodici Đuranović, koji je redovno obilaze. Bila je ta kuća spas za brojne izbjeglice za vrijeme Drugog svjetskog rata sa kojima su Đuranovići dijelili i poslednji zalogaj.

Tu, u voćnjaku, još uvijek rađa drvo jabuke sa koje je Jovanka Đuranović nosila jabuke u kotarici kralju Nikoli kada je dolazio u Nikšić. Sada se u njemu naslade ne samo vlasnici, već i poneki prolaznik, a umije da se počasti i medo.

Krenusmo opet za oblacima koji se okupljahu tačno iznad vrha. Prije nego se ispentrasmo do samih predajnika utonusmo u pogled na drugoj strani u kojem se jedva opažahu tragovi civilizacije pod stranama bijelih planina: Prekornice, Budoša, Vojnika. U tom pogledu obuhvatismo: Ivanje, Lukovo i Granice, koji još uvijek kunjahu u zimskom snu jer proljeće ne bješe preskočilo preko Tovića. Malo nam je falilo da se pokušamo spustiti drugom stranom brda do njih. Iznad glava zagrakta nam jedna usamljena vrana, snažni i duboki simbol prirode. Da ne hučahu generatori kod predajnika lako smo mogle zaboraviti da smo samo na 5 kilometara od ljudi.

Tragovima nečijih stopala izađosmo kod predajnika načičkanih satelitskim tanjirima i nekima koji su nas podsjećali na bubnjeve. Vrtjelo se u glavi od pogleda ka njihovim vrhovima. Zato je pogled na grad, na planine i sela sa druge strane sa tih preko 1100 metara nadmorske visine, bio veličanstven. Osim povremenog daška povjetarca, sve je tiho i nepomično.

Gledasmo niz to brdo, kao da ga prvi put vidimo. Čusmo priču kamena, koji su gazili ratnici iz svih vjekova, u čijim su pećinama spas nalazili mnogi nevoljnici. Zanese nas melodija pjesme žena na živoj vodi, zamirisaše šljive i jabuke iz voćnjaka. Zanjištaše konji koje pratiše veseli glasovi momaka koji pokušavahu da ih uhvate. Začuše se glasovi mladih fudbalera sa dola Jabukovca. Isprepletaše se zvukovi zvona i glasovi čobana… Spojiše se vjekovi pred našim očima i u našim dušama. ,,Kakva svečanost za dušu, uši i oči. ‘’U tišini krenusmo niz Tović.