Zagora

Činilo se da zimi nema kraja... Da su putevi do sela i seoske staze zavijani  već  čitavu vječnost... A u nama odavno buktijaše želja da protegnemo korak tamo za ona grahovska brda, za onom ogoljelom gorom, da prošetamo selom Zagorom.

Nestrpljivo dočekasmo da zubato sunce pozoblje snijeg  i  led,  pa poletjesmo novim zaboravljenim stazama. Zmijuljavi uzani asfalt provede nas kroz Okolišta i šumarke jasenova, cerova i bukvi  i bez mnogo zaobilaženja spusti se u široko i tiho selo. Poslednji ostaci snijega bijeljahu su  se u osojnim stranama koje počivahu u dubokom hladu, dok prisojne kao da čekahu da se zabijele glavama visibaba.

Put do kuće u Zagorskom Dolu  bješe još uvijek zarobljen ledom, ali je ogromna kuća odisala toplinom. Njeni stanari kao da tek bijahu otišli negdje za poslom. Ostavili su samo šarenu ekipu debelih mačaka da dočekuju dolaznike i prolaznike. Bez imalo straha motale su se oko nas zahtijevajući da ih bar pomazimo kada im već ne donosimo nikakvu đakoniju.

Ispratiše nas naše nove drugarice do Bijelih kamenica, neobične seoske vode, smještene tik iznad puta u ljutom kamenu. Caklila se poput stakla tanka kora leda na suncu. Miodrag Bulajić, kojeg zatekosmo u pripremanju za najavljeni novi kratki nalet zimskog nevremena, reče nam da je Kamenica sva ručno napravljena mukotrpnim radom. Bila je spas u selu bez ijednog izvora, osim onog udaljenog u dnu sela u Neredovoj pećini. Prožimali su se mirisi tek skuvane kafe i štrudle, taze izvadjene iz šporeta dok nam Miodrag-Migo i majka mu Cvijeta, pričahu kako su teške zime u Zagori.  ,,Prvi snijeg koji pane u Crnu Goru, pane ovdje.”, vajkao se Migo. I  bez snijega teško je danas živjeti na selu ako čovjek nema neko primanje sa strane, kaže Cvijeta. Međutim, skoro ni jedna kuća u selu nije napuštena iako zimuje samo pet domova i to sve sami Bulajići.  Kovačevići, Markovići i Milovići se povuku kada zima zaprijeti, ali ipak obilaze svoje kuće i imanja koliko ko stiže.

Iako u selu nije nikada postojala škola, ipak niko nije ostao neopismenjen. Učila su se prva slova sa učiteljima u privatnim kućama, a oni kojima je bilo bliže odlaziti u Okolišta ili Osječenicu,  pješačili su do tamošnjih škola. Kako su se rasporedili na široko na početku tako su i na kraju života. Neko se sahranjuje na dva omanja seoska groblja, neko na Grahovcu ,dok se neki sahranjuju u Grahovu.

Razigrana družina besposlenih seoskih lovačkih pasa isprati nas na put do kuće Janka Bulajića za kojeg nam rekoše da je sa svojih 70 zima najstariji muškarac u selu. Žućkasta vrpca makadama protegla se širokom ravnicom,  zadojenom vodom od snijega, koji se užurbano topio na februarskom suncu. Seoske staze odvajale su se od makadama i vijugale nekuda u brda, koja su oivičavala ravnicu. Gorostasno drveće oraha nadvilo se nad sivim i crvenim krovovima malog urbanog srca sela pripijenog   uz  samu džadu. Sve je još uvijek spavalo zimskim snom, samo su jedva primijetni pupoljci nagoviještavali da će buđenje uskoro početi.

Kada hrupismo u dom Bulajića, razletješe se mnogobrojne mačke . Rekoše nam da imaju čak 25 mjaukavih drugara, dok jedva prebrojismo brojne goste, koji se bijahu načičkali oko šporeta.  Bolest  i starost savladavaju polako Janka  i  njegovu suprugu. Reče nam da je selo sa 22 kuće, spalo na 11 stanovnika, od kojih je 9 krenulo na onaj svijet. Dok je  bio mlad bilo ih je čak dvadesetoro u omladinskom aktivu, a ranije  još i više. Tada zima nije bila problem. Put se redovno grtao jer je nekoliko autobusa prolazilo selom, putem,  koji je vodio čak i do Hrvatske, a danas je prva autobuska stanica na Osječenici, udaljena  5km od sela.

Jankov sin Zoran hitro skoči da nam pokaže prečicu do groba možda najpoznatijeg čovjeka iz sela, Milutina Bulajića, fotografa koji je osnovao  firmicu Foto Zagora.  Skoro da nema grahovske kuće koja nema bar jednu požutjelu crno bijelu fotografiju koje su se razvijale čak u Dubrovniku, a koju je uhvatilo vješto oko i mirna ruka Milutinova. Ostao je poznat po nadimku Foto i po motoru. Izdvojio je Milutin iz njemu poznatih razloga, svoj porodični grob i od ona dva već postojeća seoska. Kao što Janko reče: „Tu niko ne dođe bez čoban i lovac, a čobana evo i nema više.“

Naš zimom uljuljkan korak jedva je stizao Zorana, koji je vješto jurcao prečicama samo znanim seljanima, od groba Milutinovog  do novog seoskog groblja sa veličanstvenim  pogledom na selo i najvisočiji  vrh sela na brdu Kaloper. Pirio je vjetar, veselo se poigravajući  sa grivom konja, koji nikada nije dobio ime i koji je neuznemireno  pasao suve ostatke trave. Krdo od samo 6 ovaca potrča kući čim mu se približismo sa kamerama. Da su znale da dolazimo iščešljale bi se za tu priliku.

Pozdravismo se sa našim vodičem i lagano, nogu pred nogu, vratismo  na početak naše novootkivene staze iza gora i mora. Zloslutna tišina pratila nas je cijelim putem. Nije se čuo ni čaktar, ni udarac sjekire, ni kliktanje orla nad vrhovima drveća. Zapitasmo se da li smo mi među poslednjima koje će, kao nekada Foto Milutin, zabilježiti trenutke u selu u kojem se oganj sa prađedovskih ognjišta sve rjeđe raspiruje i u kojem se, kao što to neko reče, postavlja pitanje ko će poslednji napustiti selo i ugasiti svijetlo po odlasku.