Župski manastir

U jednom seocetu okovanom ledom, iza debelih i hladnih zidina konaka, bukti topli manastirski život. 

Sniježnom bjelinom lagano se kretahu tamne figure monahinja, tiho izgovarajući riječi molitve. Ove žive svetice sa svojim crnim odeždama i bijelim dušama, dočekuju svakog sa osmjehom na licu i blagoslovom na usnama. One su krvotok Manastira Svetog apostola Luke, dok je manastir srce same Župe.

U tom jedinstvu otkucavaju dani ovog duhovnog  zdanja, koje kraj rijeke Gračanice  broji vjekove koji polako teku dok ih voda nosi.

Toga dana, dok su noge propadale kroz sniježnu površicu koja se caklila kao da je posuta sitnim kristalima, privučene bogatom istorijom manastira, dospjesmo pred njegove kapije. Zatekosmo igumaniju Efimiju, koja nam dade blagoslov da zavirimo u prostorije ovog divnog zdanja.

Ubrzo se pekla kafa, točio liker i razvezla priča sa monahinjama, koje vješto vezahu brojanice i tiho besjediše.Njihova ljubaznost  treba da se osjeti, njihovoj skromosti mora da se divi, a umijeće da se poštuje. Konak su pretvorile u blažene prostorije u kojima se nastanio mir. Freske na zidovima, ručno rađene lampe, miris tamjana koji se širi i 28 časnih duša sestara, čine ovo mjesto posebnim.

U manastiru postoji više radionica u kojima se sestre bave unikatnim vezom, ikonopisom, šivenjem, izradom kutijica za tamjan, kandila i drugih predmeta od keramike, koji se najviše prodavaju manastiru Ostrog, ali i drugima.

Sa zidova velike i male trpezarije, goste blagosiljaju brojne svetiteljke, koje su sestre naslikale. U kaligrafskoj radionici zadivljeno gledasmo pergamente od kozje kože, oslikane divnim krasnopisom koji kao da je iz nekih stoljetnih knjiga. U zasebnim prostorijama, kao da iz same molitve nastaju dražesni keramički predmeti. Održano nam je poučno predavanje o njihovoj izradi, počev od njihovog kuvanja, pečenja,  preko oblikovanja i iscrtavanja najfinijih detalja.

Obiđosmo manastirsku crkvu, koja je u fazi rekonstrukcije, pa se šetnjom kroz portu, prošetasmo djelićem manastirske burne istorije.

Predanje kaže da ga je osnovala unuka  Vukana Nemanjića 1235.g. Nalazio se na drugoj strani, podno brda Gradine sa kojeg se, pred Kosovski boj, kao neko predskazanje, odlomila stijena i porušila ga. Obnoviše ga Crnojevići malo niže, ali opet strada. Tada su ga Župljani kamen po kamen, ‘’ruka ruci’’, pažljivo prenijeli na lijevu stranu Gračanice, ispod Vodičkog vrha.

U ovom manastiru je svoja prva slova učio senator Novica Cerović, da bi se mnogo godina kasnije, zatvorio u njega, zajedno sa vojvodom Mirkom Petrovićem i drugim junacima, da ga brani od Turaka. Tada je top oštetio manastir. Crnogorci ga teška srca napustiše jer su bili prinuđeni da sa prvim mrakom pođu da brane Ostrog. Tada ispisaše u istoriji redove o ,,Devet krvavih ostroških dana ‘’, braneći mošti svetog Vasilija, koji je i sam nekada davno bio nastojatelj Manastira Svetog apostola Luke.

Knjaz je obnovio hram za dušu svom stricu, knjazu Danilu o čemu danas svjedoči natpis na ulaznim vratima.U njegovim prostorijama je, po knjaževom nalogu, bila smještena bolnica prvog Crvenog krsta na Balkanu u kojem su liječeni ranjeni hercegovački ustanici, kao i ranjenici sa Vučjeg dola.

Iako je više puta rušeno, sagrađivano i paljeno, pri čemu je njegova riznica osiromašena, ovo zdanje je vjekovima bilo centar kulture i politike ovog kraja. U njemu su se opismenjivali, krštavali, žalili,vjenčavali, molili,oporavljali. U njegovoj porti su sahranjeni arhimandrit Aksentije Šundić koji je, zahvaljujući prilozima carice KatarineVelike, otvorio prvu osnovnu školu i arhimadrit  Nikodim Janjušević, koji je podigao konak. Tu su mir našle  kosti perjanika i plemenskih kapetana kralja Nikole, kao i brojnih uglednih ličnosti župskog kraja.

Sunce je bilo već uveliko zašlo na osojnoj strani gdje se smjestio manastir, kada nas je jedna predivna monahinja ispratila uz blagoslov i lijepe riječi. Želimo svima da ovdje navrate, pomole se i ponesu sa sobom spokoj u duši, ljekoviti čaj, ikonicu i jedan dan za pamćenje.